U smiraj dana
i zvijezde fenjer pale,
o kako su dugi dani bez tebe
i besane noći što za tobom žale.
opiti nam dušu mirisom behara,
moglo nam se sunce zaplesti u kosu
i kad zima mrazom prozore nam šara.
i kroz prozor ulazi mrak,
o kako su tužna proljeća bez tebe,
na zelenom polju kad procvjeta mak.
crvene nam ruže po stazi posuti,
moglo nam je ljeto ostaviti boje
i kad hladni vjetar dugu zimu sluti.
Na pola puta
Nekom jutro ljubav rađa,
nekom suze briše.
Samo meni, samo tebi,
desiti se neće više.
Nekom jutro snagu daje,
nekom radost nudi.
Samo tebe, samo mene,
uspomena stara budi.
Izgubljene duše dvije smo
prazna bašta bez svog cvijeta.
Na pola smo puta stali,
a mogli smo na kraj svijeta.
Sad miliju nas hladne
kiše,
tamo gdje je bila duga.
Kad slome se duše dvije,
ostaje im samo tuga.
nekom suze briše.
Samo meni, samo tebi,
desiti se neće više.
nekom radost nudi.
Samo tebe, samo mene,
uspomena stara budi.
prazna bašta bez svog cvijeta.
Na pola smo puta stali,
a mogli smo na kraj svijeta.
tamo gdje je bila duga.
Kad slome se duše dvije,
ostaje im samo tuga.
Autor © D. Damir
Naspi
mi još jednu čemera čašu
da bol utopim u njoj,
da oko suza ne izda,
da ne pričam o njoj.
Da riječ u grlu ne stane,
da ne zatreperi mi glas,
naspi mi još jednu čemera čašu,
u njoj da tražim spas.
I pusti me da šutim,
u šutnji utopim jad,
naspi mi još jednu čemera čašu,
dok spava usnuli grad.
Kad zabijeli se zora
dan nek tugu liječi,
ostaće prazna na stolu čaša
boljeće još samo riječi.
da bol utopim u njoj,
da oko suza ne izda,
da ne pričam o njoj.
Da riječ u grlu ne stane,
da ne zatreperi mi glas,
naspi mi još jednu čemera čašu,
u njoj da tražim spas.
I pusti me da šutim,
u šutnji utopim jad,
naspi mi još jednu čemera čašu,
dok spava usnuli grad.
Kad zabijeli se zora
dan nek tugu liječi,
ostaće prazna na stolu čaša
boljeće još samo riječi.
Autor © D. Damir
Nema komentara:
Objavi komentar