Evo još jedna dolazi jesen,
ledeni dah vjetra sluti u zraku,
prostriće ravnica moja ćilim od inja
bijel u rana jutra, a svjetlucav u mraku.
i saviti ka vodi svoje gole grane,
kao da se tako škrtom suncu mole,
od studeni i hladnog vjetra da ih brani.
što zlaćanog lišća još haljinu nosi,
mjesec i zvijezde u grane je splela,
pa svjetlucaju joj kao dragulji u kosi.
zaplesaće kiše niz prazne ulice,
ka jugu i suncu već otišle su laste,
ka sjeveru hladnom sve druge selice.
autor © Damir Delić Dačo
Nema komentara:
Objavi komentar