Bager sa perona broj 1

I željeznička i autobuska stanica bili su dio istorije i bića našeg grada, mjesta dirljivih susreta, svjedoci brojnih događaja... Bilo je to mjesto gdje su se slijevale rijeke učenika i radnika što je svjedočilo o prosperitetu našeg grada, koji se po onoj tabli što stajaše na staroj željezničkoj zgradi zvao samo Derventa, ono "grad" nije bilo potrebno. A sa ovih perona smo radosno odlazili na studije i još radosniji smo bili kada bi vikendom, pri kratkom povratku, na njih ponovo zakoračili. Ovdje su se nekada ispraćali mladići u armiju, dragi prijatelji i gosti, a sa njih se odlazilo u šoping u Brod, Banja Luku, Doboj... Jednom smo drugu prišili nadimak "otpravnik autobusa" jer bi ga tu često viđali kako ispraća i dočekuje školske drugarice. Četvrtak je bio poseban dan, od ranog jutra su pristizali vrijedni mještani okolnih sela sa robom koju su nosili na pijacu. Uz bife  je bilo par radnji u kojima bi ponekad svratili: kiosk sa štampom, prodavnica gramofonskih ploča, bižuterija, frizerski salon, piljarnica... svako bi našao svoju sitnu radost. Bila je tu i jedna kancelarija narodne milicije, a moj prijatelj vodnik Blaž službovao je petnaestak godina na ovom mjestu gdje su se ispreplitali putevi brojnih posjetilaca. Da nije sve bilo med i mlijeko, svjedoči i njegovo kazivanje kada je morao da interveniše u obližnoj apoteci gdje je pijani posjetilac uporno tražio “jedan burek u papiru”.

Nepovratno udaljen od tog vremena, mislima ću ponovo prošetati od Rampe do Stanice, sačekati onaj autobus 6 i dvadeset, kada je Alija Međijev trljajući oči izlazio iz "Nonija" i zvao me: "Damko, hajd' popi kafu, neće autobus otići za Sarajevo bez tebe". Nije autobus otišao bez mene, ali me je odveo daleko sa punim koferima u kojim sam ponio moje drage ulice, škole, igralište i bašte pune behara...

Još je jedna građevina nepovratno iščezla sa lica našeg grada, robna kuća. Kad bi se bar mogao sačuvati odjel muzičkih ploča i kaseta robne kuće? Da ga pretvorimo u muzej naših muzičkih uspomena, gramofonskih ploča i kaseta koje smo tu nestrpljivo čekali da se pojave da bi ih slušali po naših feštama, prazničnim večerima ili u tišini sobe. Tu sam kupio prvu singlicu (Dancing Queen) i poslije još mnoge druge, pa čak i iglu za gramofon kada je tražiš nesekiran što ti ploča počinje da preskače; kasnije su došle i kasete, a s njima i problem kada ih glava kasetofona zgužva da ti samo olovka može pomoći da je premotaš.

Priča iz Đonlagića čardaka

 

Ovaj mali vremeplov vratiće nas stotinjak godina unazad kao svjedočanstvo o jednom pitoresnom gradu, ljudima u njemu i običajima.

Jedna od uglednijih porodica tog vremena bila je porodica Đonlagić, poznati begovski rod iz Tešnja. Jednog od troje braće put je odveo do Dervente (Foča), gdje je bio šerijatski sudija. U pripovjeci "Zmaj od Bosne" J.E. Tomića zapisano je i da je Hadži-Ibro Đonlagić iz Dervente bio dobar znalac Huseina-kapetana i veliki protivnik sultanovih reformi.

Među Dervenćanima između dva svjetska rata posebno je bio poznat i ugledan Hamza Đonlagić, koji je u tadašnjoj ulici Prestolonasljednika Petra, kasnijoj Prvomajskoj, posjedovao trgovinu mješovitom robom, gostionu, apoteku i benzinsku pumpu, prema Bosanskom Brodu i pilanu, a samostan u Plehanu je podignut na zemlji koju su njegovi preci darovali kmetovima za gradnju crkve.

Hamza Đonlagić pred radnjom s motorom (slikano 1934. ili 1935. godine), dječak do njega je Mehmedalija Dali Đonlagić, koji je kasnije živio u Mariboru i bio rektor tamošnjeg univerziteta.

Dvije limuzine "Ford" na derventskim ulicama tridesetih godina prošlog stoljeća.

1939. godine vozio se i "Opel Super 6". Hvala Tariku, Hamzinom unuku, na ustupljenim fotografijama.

Članak iz "Jugoslavenske pošte" 1935. godine.

“Hamza Đonlagić - trgovina mješovitom robom i prodajom tehničke robe: radio aparata, bicikla, motorbicikla, kamiona i automobila. Uz radnju je postojala ručna benzinska pumpa. Vlasnik radnje je izdavao građanima bicikle. Trgovinu je vodila njegova sestra Paša. Uz radnju je bio "Mali Pariz" tipa motela. Hamza je bio odličan harmonikaš i često bi svojim prijateljima, uz mezu i piće, svirao sevdalinke. 

Postoji jedna anegdota iz veselih noći u Malom Parizu. Hamza bi često mezio i akšamlučio sa prijateljima. Društvu bi se često pridružio i komšija Šeremet i kad bi se počelo meziti, on bi navalio na mezu i skoro sve sam pojeo i tako pokvario ćejf ostalima. Dojadilo Hamzi i gostima, pa smisle jednu šalu. Hamza je svojoj posluzi rekao da ispeče čimbur za mezu, ali umjesto mesa da sitno isjeće čep od pluta i tako pripremi mezu za samog Šeremeta. Kad je doslo vrijeme za mezu, Hamza je reako Šeremetu da sam jede, jer on i njegovi gosti žele da uzivaju u akšamluku. Šeremet je pojeo čimbur i cijelu noć imao tegobe u stomaku. Kažu da od tada nije više okusio jelo koje je pripremljeno za mezu u ovom lokalu.

Hamza je svoje goste koji su se dobro napili prevozio autom kući i ostavljao ih pred kućom ili avlijskim vratima" (Odlomak iz knjige N. Alagića, "Derventa između dva svjetska rata").

Đonlagića čardak  (slika M. Suhaj)

Slikom od igrališta do derventskog korza

 

Mali fudbal, s ljubavlju

Učesnici ovogodišnjeg susreta ljubitelja malog fudbala "Partizanovo 2024" : reprezentacija sastavljena od sportaša pristiglih iz osam zemalja.

Ovo je bila "VAR soba" koja je pratila susret.

Moji drugovi Enko i Amir, ja sam ovaj sa najviše kose.

Moram priznati da sam, kao sudija, malo navijao za plave.

Nije se zaboravila i nekada popularna igra "U šest metara".

 

Derventska rukometna bajka (III dio)

Druženja rukometaša i sjećanja na lijepe dane derventskog sporta.

 

Derventska rukometna bajka (II dio)

Nekadašnji igrači RK Derventa još od 2005. godine okupljaju se u gradu na Ukrini da bi se družili i odigrali utakmicu rukometnih veterana. Iako je teško prihvatiti da godine čine svoje i da odnose živote nekih od učesnika, naša druženja najviše i služe da bi se sjetili onih ljepih sportskih dana i junaka napopularnijeg sporta našeg grada. Nadamo se da će ova lijepa tradicija, kojom se malo koji grad može pohvaliti, nastaviti i narednih godina.