Bager sa perona broj 1

I željeznička i autobuska stanica bili su dio istorije i bića našeg grada, mjesta dirljivih susreta, svjedoci brojnih događaja... Bilo je to mjesto gdje su se slijevale rijeke učenika i radnika što je svjedočilo o prosperitetu našeg grada, koji se po onoj tabli što stajaše na staroj željezničkoj zgradi zvao samo Derventa, ono "grad" nije bilo potrebno. A sa ovih perona smo radosno odlazili na studije i još radosniji smo bili kada bi vikendom, pri kratkom povratku, na njih ponovo zakoračili. Ovdje su se nekada ispraćali mladići u armiju, dragi prijatelji i gosti, a sa njih se odlazilo u šoping u Brod, Banja Luku, Doboj... Jednom smo drugu prišili nadimak "otpravnik autobusa" jer bi ga tu često viđali kako ispraća i dočekuje školske drugarice. Četvrtak je bio poseban dan, od ranog jutra su pristizali vrijedni mještani okolnih sela sa robom koju su nosili na pijacu. Uz bife  je bilo par radnji u kojima bi ponekad svratili : kiosk sa štampom, prodavica gramofonskih ploča, bižuterija, piljarnica... svako bi našao svoju sitnu radost.

Nepovratno udaljen od tog vremena, mislima ću ponovo prošetati od Rampe do Stanice, sačekati onaj autobus 6 i dvadeset, kada je Alija Međijev trljajući oči izlazio iz "Nonija" i zvao: "Damko, hajd' popi kafu, neće autobus otići za Sarajevo bez tebe". Nije autobus otišao bez mene, ali me je odveo daleko sa punim koferima u kojim sam ponio moje drage ulice, škole, igralište i bašte pune behara...