Kapije mog grada

U mnogim pjesmama su opjevane pariške kapije. Kapije mog rodnog grada možda nisu tako lijepe i slavne, ali u našim životima mnoge su nam kapije otvarale put u ljepši svijet. Kada u mislima počnem da listam stranice neispisane knjige otvara se prvo stranica kapija znanja, kao one iz škola Zdravka Čelara, Nikole Tesle ili Gimnazije Vlade Šuputa... Otvarale su nam nove vidike, put u prva slova, nezaboravna druženja, kulturne i sportske aktivnosti.

Poslije njih dolazile bi kapije koje su nas hranile. Široka kapija Tvornice obuće kroz koju je danonoćno prolazilo hiljade radnika i posjetilaca koji su dolazili da se dive našem privrednom čudu. Pa, onda  kapija “Ukrine”, giganta u kojem su vrijedne ruke tkale i proizvodile kilometre platna i posteljine u kojoj smo sanjali naše najljepše snove; pa, kapije Unisa kroz koje su prolazile tri smjene vrijednih metalaca, iste takve iz Mehanike, Jedinstva, Tehnorada, Poljoprivrednika, Mesara...

One treće otvarale su sportske arene:  Tekstilčevog i Partizanovog igrališta koje su bile preuske za rijeku ljudi koji su hrlili da bodre svoje sportske ljubimce ili estradne zvijezde. Bilo je i onih koje su bile  gotovo neprimjetne, jer su bile više otvorene nego zatvorene, kao  kapija sa ulaza u derventsku pijacu ili kraj zgrade Direkcije željeznica koja je vodila kao autobuskoj stanici. Za razliku od njih, ona koju smo najviše voljeli kada je bila zatvorena – bila je na ulazu u staru zubnu ambulantu ispod SUP-a.

U srcu su, ipak, najljepše urezane avlijske kapije koje su mirisale jorgovanom i ružama, za koje ni sam ne znam zašto su imale šiljke kad su povazdan bile otvorene, jer su se nekada kuće rijetko zaključavale. Desi mi se da mi i danas u sjećanju zaškripe poznate kapije mog djetinjstva u kojjima smo se igrali i družili.  Bile su tu i kapije naših nestašluka kroz koje se nije ulazilo, ali se zato u trku kroz njih izlazilo, jer je naslađe bilo komšijsko voće.

Na svijetu postoji mnogo različitih i neobičnih muzeja. Ipak, postoji i jedan od najneobičnijih, onaj u mojoj glavi - muzej "derventskih kapija", čiji sam ja jedini posjetilac, ali ne prijeti mu zatvaranje.