I željeznička i
autobuska stanica bili su dio istorije i bića našeg grada, mjesta dirljivih
susreta, svjedoci brojnih događaja... Bilo je to mjesto gdje su se slijevale
rijeke učenika i radnika što je svjedočilo o prosperitetu našeg grada, koji se
po onoj tabli što stajaše na staroj željezničkoj zgradi zvao samo Derventa, ono "grad" nije bilo potrebno. A sa ovih perona smo radosno odlazili na studije i
još radosniji smo bili kada bi vikendom, pri kratkom povratku, na njih ponovo zakoračili.
Ovdje su se nekada ispraćali mladići u armiju, dragi prijatelji i gosti, a sa
njih se odlazilo u šoping u Brod, Banja Luku, Doboj... Jednom smo drugu prišili
nadimak "otpravnik autobusa" jer bi ga tu često viđali kako ispraća i dočekuje školske
drugarice. Četvrtak je bio poseban dan, od ranog jutra su pristizali vrijedni mještani
okolnih sela sa robom koju su nosili na pijacu. Uz bife je bilo par radnji u kojima bi ponekad
svratili : kiosk sa štampom, prodavica gramofonskih ploča, bižuterija, piljarnica...
svako bi našao svoju sitnu radost.
Nepovratno udaljen od tog vremena, mislima ću ponovo prošetati od Rampe do Stanice, sačekati onaj autobus 6 i dvadeset, kada je Alija Međijev trljajući oči izlazio iz "Nonija" i zvao: "Damko, hajd' popi kafu, neće autobus otići za Sarajevo bez tebe". Nije autobus otišao bez mene, ali me je odveo daleko sa punim koferima u kojim sam ponio moje drage ulice, škole, igralište i bašte pune behara...
