Korzo, školska raja i kafa koja vrati godine unazad

 

Dolazak u rodni grad uvijek probudi neke posebne osjećaje. Korzo više nije isto kao nekada, ali svaki njegov dio čuva poneku uspomenu. A onda poželiš prošetati korzom, pa sasvim slučajno, sretneš drage ljude, stare prijatelje ili nekoga koga nisi vidio godinama.

Ljudi odu, život ih odvede na razne strane, ali rodni grad i stari prijatelji uvijek pronađu put do onog dijela nas koji je ostao isti.

A ovo je Duškovo jato. Moj školski drug uspio je okupiti trećinu našeg razreda. Stigli smo sa raznih strana – od američkog kontinenta do balkanskih krajeva, a daljine nisu bile prepreka da se ponovo okupimo, nasmijemo i bar na trenutak vratimo u ona školska vremena.

Gitarijada nije bila samo muzika, već i prilika da sretnemo neke drage ljude.

Voza "Ćire" se ne sjećam, ali sam o njemu čuo toliko priča. Danas, na mjestu nekadašnje stanice, vadim kartu za jedno posebno putovanje – kroz vrijeme u kojem su živjele generacije koje su rasle uz njegov zvižduk.

Po običaju, četvrtak je dan za “Sajam”. Otišao sam po nekoliko stvari, a vratio se sa punom kesom utisaka i susreta. Sreo sam drage sugrađane - jedni kupuju vitamine ili nešto „za imunitet“, drugi kažu da im ne treba ništa, ali su ipak nešto kupili.

Lijepo je sresti drage ljude, popričati, našaliti se… Na kraju, izgleda da su najbolji „vitamini“, ipak, dobro društvo i pozitivna energija.

Ah, ta jutarnja kafa…

U rodnom gradu ona ima neki poseban ukus. Ima miris poznatih ulica i šum rijeke koji se nekako uvijek ušunja u naš razgovor. Sjedneš "samo na jednu", a onda prođe jutro da i ne primijetiš. Priča se, smije se, prisjeća… i shvatiš koliko su ti ti trenuci nedostajali dok ostatak godine provodiš daleko od rodne grude.

Odveć se grad promijenio, pa i mi više nismo isti, ali ritual jutarnje kafe sa dragim ljudima odolijeva promjenama. Ljepota je u tome da neke stvari i navike ne treba mijenjati, kako bi im se mogli vraćati.

Dvanaest veličanstvenih, ponovo zajedno nakon nekoliko decenija. Nismo imali matursku sliku u izlogu, ali smo pokazali da smo generacija koja još uvijek zna kako se pravi dobar čas bez dnevnika i ocjena.

Godine su iza nas, život nas je odveo na različite strane svijeta, a onda smo se zahvaljujući Dušku ponovo našli – gotovo kao da je juče bilo ono naše gimnazijsko vrijeme.

Uz ručak na Babinom Brdu smo prevrnuli brdo uspomena, prisjetili se ljudi, događaja, smijeha i nekih davno zaboravljenih priča. Na rastanku, uz neskriveno zadovoljstvo i osmijehe, shvatili smo da ono najljepše iz mladosti, ipak, nikad ne ostari.

Stojim na derventskom korzu. Nekada je ovdje "tekla rijeka ljudi", nezaboravni su bili šetnja, susreti, smijeh i život... 

A da ne bude baš potpuno prazno, neko se dosjetio da na mjestu gdje su nekada šetali ljudi zasadi drveće u beton. Samo što drvetu treba zemlja da pusti korijen, a korzu trebaju ljudi sa navikom šetnje da mu vrate život.