Sportska druženja

Posljednja subota jula protekla je u sportskom druženju. Nakon što su rukometaši i nogometaši položili cvijeće na vječna počivalista svojih nekadašnjih klupskih drugova, na obnovljenom Partizanovom igralištu na megdan su izašli veterani Tekstilca i ekipa "Ramonovog jata". Veterani "plavih" su održali održali lekciju iz fudbala puno mlađoj ekipi.

Ekipa "Ramonovo jato"

                                          Veterani Tekstilca

Doajeni derventskog sporta, prof. Jusufbegović i Bodulović prilikom izvođenja početnog udarca.

Nekadašnji Tekstilčevi asovi

Restriktivne sanitarne mjere učinile su da ove godine rukometaši nisu imali dovoljan broj igrača da odigraju revijalnu utakmicu, a druženje je, uz domaće specijalitete, nastavljeno sutradan na Patkovači.

 Lijepo druženje sportaša (slike 3,4 i 10 posuđene iz albuma N. Rašića).

Ukrinska druženja

U vrelim julskim danima najprijatnije je bilo uz Ukrinu. 

Bila je to prilika i da se isprobaju domaći specijaliteti.

Veterani RK Derventa, u nedostatku utakmice, družili su se sa prijateljima na Patkovači. 

Zaboravljeni osjećaj kupanja po pljusku...

 

Derventsko ljeto '21.

Ovogodišnje derventsko corona-ljeto proteklo je u običajenom druženju sa prijateljima, kupanju na Ukrini, jutarnjim ćaskanjima uz kafu, neodoljivim jelima iz omiljenih mi restorana, uz nezaobilaze Mehine bureke i bozu, kao i susretom sportaša.  

Tužan početak. Prvi puta dolazim na kućni prag, a da me niko ne dočeka...

Jutarnja kafa i ćaskanja sa dragim ljudima, uobičajene teme: sport i Dervenćani.

Za mene ljeto u rodnom gradu počinje tek kada se nađem na Ukrini.

Slikam Sikijev portret, nemam na paleti toliko boja koliko ih ima na njegovom šeširu.

Gurmani će vjerovatno s pravom reći kako nema bureka do sarajevskih. Samo Mehini bureci imaju nešto što drugi nemaju. Kad u Staroj Rampi donesu pred tebe vruć burek, on nosi nezaboravni miris zavičaja i ako ti se učini da se ono kao jufka podigla, to ustvari samo srce raste, raste...

Susret veterana Tekstilca 

 Harmanska

Plove rukometna sjećanja

Na verandi, uz kafu ili bozu... lista se moja nova knjiga. Hvala prijateljima koji su mi poslali slike.

Čuvarkuća

Po crvenom crijepu krova
plešu kišne kapi
i jedna za drugom u nizu
niz prozor silaze moj
…. kao suze niz lice.

 
Vjetrom im zima
novu odjeću šalje
i u pahulje ih bijele pretvara.
Zagrljene titraju u zraku
… kao morska pjena.
 
One nemirnije još htjele bi niz prozor,
ali ih studen u ledenicu veže,
drhtavu i sjajnu
… kao srebro u kosi.
 
Dolje u bašti
usnuloj pod ćlimom bijelim
glavicu provirila visibaba
i izmamilka radost
… kao prvi zubići.
 
A gore u kutku krova
gdje oluk šapuće crijepu,
smjestila se čuvarkuća.
 
I ne mari za sunce što prži,
ni za snagu vjetra,
prkosi kišama i
naletu oluja.
 
Preko njenog lišća
prelaze godišnja doba.
Pa čas zlati se na suncu,
čas bijela je na  mrazu,
ali uvijek na istom mjestu.
 
Kao vojnik na straži,
kao kamen,
kao sjećanje,
kao uspomena.
 
Ona tu stoji u zagrljaju krova
i dom moj čuva,
uspomenu moju čuva,
trag bivšeg života čuva.

autor © Damir Delić Dačo