Pozdrav iz Dervente (13)

Kad se sjetim ljeta

Kao i ovoj suncanoj jeseni sto se zainatila, pa joj se tesko udaljiti od ljeta, tako se i meni tesko odvojiti od lijepih uspomena i slika na proteklo derventsko ljeto.

U predhodnim foto-pricama malo sam zapostavio zensko drustvo, kao i one najmladje, pa sada sa ovih nekoliko slika zelim to da popravim, tacnije: uljepsam ovu temu derventskih susreta.

I Danijel je, nekada, sa "Jabukom" pjevao: "Kad se sjetim boja i mirisa ljeta"...

Pozdrav iz Dervente (12)

Ispod prašine zaborava

Jedna, prilično upečatljiva, saobraćajna tabla uz magistralnu cestu danas označava: „Područje grada Derventa”. Nekada je tu samo stajala tabla, na kojoj je jednostavno pisalo: „Derventa”, uz ono neizbježno, ali tako simbolično: „Dobro došli”. U ovom gradu na Ukrini, svako ko je želio za sebe bi mjesto našao.

Putniku namjerniku, koji bi gledao kroz prašnjavi prozor autobusa, već od samog pojavljivanja tvorničkog dimnjaka, pa dok bi posmatrao kako promiču derventski pejzaži, jasno bi bilo, i bez te table, da se radi o gradu. Gradu koji ima svoju priču. Uz autobusku stanicu priljubljena stajaše stara esterajh zgrada, na kojoj se mogla vidjeti tabla sa natpisom „DERVENTA”. Dio dekora, možda i neprimjetnog, za uzavrelu rijeku ljudi s kojom je život tekao oko te stanice. 

A putnik namjernik, gledajući gradske fasade koje mu promiču pred očima dok se autobus penje strimim ulicama, možda nikad nije ni pomislio kakve sve neobične priče kriju krovovi ovog grada. A one bi potekle spontano, onako odjedanput i niotkuda, uz piće ili prijatnu šetnju. Kako svakodnevne, tako i one neobične priče o gradu: zašto baš 365 prozora na Tesli, zgradi u obliku slova „Z” - vjerovatno po posljednjoj Habzburškoj carici Ziti; o pričama iz derventskog hotela „Rajčević”, kojeg su rado posjećivali književnici Ilija Grbić i Hasan Kikić, a u kojem je godinu dana živio i Bora Stanković; o dr Danilu Salomu, koji je radio kao profesor derventske gimnazije i koji se oženio našom sugrađankom, o njegovom tragičnom završetku kojeg Meša Selimović opisuje u „Sjećanjima”; o  gradu koji je, nekada, imao čast da bude sjedište Direkcije bosanskih željeznica, Direkcije pošta, pa do sjedišta Udruženja pčelara BiH; o derventskim tvornicama koje su proizvodile za: Adidas, Salamander, Ecco, Ikeu, Olivetti...; o igračima Tekstilca koji su se proslavili u kup natjecanjima: Kemalu Šljoki, sa Čelikom u Srednjoevropskom kupu i Senadu Lupiću, koji je odlučujućim pogotkom protiv Zvezde donio pehar Maršala Tita u vitrine Borca; o derventskim rukometašima i nadaleko poznatoj golmanskoj školi profesora Huse; o tradiciji limene glazbe i amaterskog pozorišta, a neko bi, usput, spomenuo i to da je pariški list Le Monde, tridesetih godina, redovno dolazio u derventsku čitaonicu....

Danas, one poznate derventske ulice krase neke druge table, druga su im i imena. Ona stara su ostala samo u nevažećim ličnim kartama; u sjećanju na turnire kada smo, igrajući lopte, ponosno branili naziv svoje ulice ili na neke stare ljubavi, tamo kraj rijeke, u ulici kojoj su, isto tako, promijenili ime ....

I dok navraćam na „bauštel” kod Nuće, u ulicu koja je nosila ime Hasana Kikića, pomislim kako je tužno što nestaje svaki trag koji bi svjedočio o njegovom boravku u našem gradu. Kikić je bio izuzetno svestran i napredan čovjek koji je došao na školovanje u Derventu i gdje je počeo da se bavi književnošću. Lijepo je slikao i glumio, bio je pokretač lista Kapidžik, član skauta, a u Sokolu je bio izuzetno dobar spravaš. Lijepo je svirao i violinu, a za svoj prvi nastup svirao je „Rondo”, u duetu sa gimnazijalcem Milom Kostićem.

Negdje sam pročitao da je Hasan bio poznat po tome što se koristio mnogim izrazima, nepoznatim u našem kraju, kao što su: „ik, ikele, jera”... koje je donio u naš grad kao učenik Više dječačke škole (koju su svi zvali gimnazija), a kojim je manifestovao svoje čuđenje, iznenađenje, radost, srdžbu... On se poslije nastojao osloboditi tih izraza, ali su drugima bili simpatični, pa su nastavljali da ih i dalje upotrebljavaju. U Derventi je stasao u čovjeka i književnika. Ta ista Derventa je pokazala koliko ga cijeni, kao i njegovog najboljeg druga i pjesnika Iliju Grbića, poklonivši im po jednu ulicu. Po Kikiću se još zvao i Radnički univerzitet, kojem je pripadalo i derventsko kino, kao i učiteljska škola. 

A danas, možete „ikisati” koliko hoćete, al’ ulice Hasana Kikića više nema.  Jera?

H. Kikic sa skolskim drugovima u predstavi "Zenidba" (po Gogolju), Derventa 1926.

autor teksta ©  D. Delić Dačo

-->

Moja fotka (9)

Stara bosanska kuca (srednja Bosna)

Dzezva u pendzeru

Stari dobri radio, nikom zla uradio...


Vilinski konjic (Ukrina)

Igra (trazeci Pepeljugu)

Barba Meho

Za stotu, jubilarnu, temu na ovom blogu nisam mogao odabrati ljepši sadržaj. Posvećena je, slikom i pjesmom, Ukrini i njenoj legendi Barbi Mehi.

Zahvaljujem se Seadu Mešiću koji je na moj tekst komponovao pjesmu o Barbi:

Barba Meho

Bijela se breza umiva u rosi,
granama grli staru strehu,
mornarska kapa na sijedoj kosi,
to jutro pozdravlja Barbu Mehu.

Nad malom marinom ispod Prala
hlad pravi bagrem bijeli,
tu odmara Barbina flota mala,
ljeto i radost tu su se sreli.

I šta će galebovi modroga oka
i mre že što ribu love,
meni je i Ukrina dovoljno duboka,
kraj nje ja sanjam najljepše snove.

I šta će palme i miris mandarine
kad imam baštu sljezove boje,
mene moja želja mine
kad sam pored raje svoje.

Dok Barbin kajak vodu siječe,
kroz krošnje vjetar lagano piri,
sa Patkovače pjesma sama poteče,
ovdje se pjeva, ovdje se živi.

I šta će mi plime pored mojih brzaka
i brod i jedro što se bijeli,
ja imam svoja vesla laka,
nose me tamo gdje srce poželi.

I šta će mi klape, pučina bez kraja,
Ne budi srce mandolina, ni lira,
ja idem gdje je moja raja,
tamo gdje Šemso sevdalinku svira.

autor© Damir Delić

photos © Damir Delić

Kad se sjetim jula...

Mirce i ja (obatrojica smo ko od brda odvaljeni)

Mirso brico

Gajur, ovoga jula u Supetru



Vjerni pratioci dervenskih sportskih dogadjaja: Refik i Asim

Ekipa iz Gornje mahale: Babo Suljo, Goran i Meho

Bari, Adnan i Robert na igralistu

Profesor sa Vejzovicima



Dajana i ja sa Nakicima



Dosao je tiho i usao u..... Derventu.

- “Ti nas slikas, a sutra si u Belgiji, briga tebe sto mi ostajemo ovdje... Znas ti, Mitko, gdje je Belgija?

- “A ljudi bozji, kako necu znat... Pa, to ti je tamo.........bogu za ledjima”...

Mladosti jednoj derventskoj

Mladosti jednoj derventskoj

Ne pitaj me odkud suza ova
i u ruci požutjela slika,
još uvijek je dio mojih snova
stara klupa, bašta Staklenika.

I ne reci nikad da vrijeme sve briše,
mladosti je naše tu ostao trag,
na kestenu starom jedno ime piše,
miluje ga samo povjetarac blag.

Ne govori glasno probudićeš tuge,
jedna stara priča budi se na čas
sa kamenog zida u te noći duge,
al na njemu više, više nema nas.

Pusti me da sanjam duge bijele zime,
u jesenje dane lišća umiranje,
od svega samo ostalo je ime
i ova stara slika za sjećanje.

I sad znaš otkud suza ova
i šta mi znači požutjela slika,
ja ništa više nemam osim ovih snova,
mladosti jedne iz bašte Staklenika.

autor © Damir Delić

Pjesma Mladosti jednoj derventskoj (Muzika: Sead Mešić - Tekst: Damir Delić):