Barba Meho

Za stotu, jubilarnu, temu na ovom blogu nisam mogao odabrati ljepši sadržaj. Posvećena je, slikom i pjesmom, Ukrini i njenoj legendi Barbi Mehi.

Zahvaljujem se Seadu Mešiću koji je na moj tekst komponovao pjesmu o Barbi:

Barba Meho

Bijela se breza umiva u rosi,
granama grli staru strehu,
mornarska kapa na sijedoj kosi,
to jutro pozdravlja Barbu Mehu.

Nad malom marinom ispod Prala
hlad pravi bagrem bijeli,
tu odmara Barbina flota mala,
ljeto i radost tu su se sreli.

I šta će galebovi modroga oka
i mre že što ribu love,
meni je i Ukrina dovoljno duboka,
kraj nje ja sanjam najljepše snove.

I šta će palme i miris mandarine
kad imam baštu sljezove boje,
mene moja želja mine
kad sam pored raje svoje.

Dok Barbin kajak vodu siječe,
kroz krošnje vjetar lagano piri,
sa Patkovače pjesma sama poteče,
ovdje se pjeva, ovdje se živi.

I šta će mi plime pored mojih brzaka
i brod i jedro što se bijeli,
ja imam svoja vesla laka,
nose me tamo gdje srce poželi.

I šta će mi klape, pučina bez kraja,
Ne budi srce mandolina, ni lira,
ja idem gdje je moja raja,
tamo gdje Šemso sevdalinku svira.

autor© Damir Delić

photos © Damir Delić