Jedna, prilično upečatljiva, saobraćajna tabla uz magistralnu cestu danas označava: „Područje grada Derventa”. Nekada je tu samo stajala tabla, na kojoj je jednostavno
pisalo: „Derventa”, uz ono neizbježno,
ali tako simbolično: „Dobro došli”. U ovom gradu na Ukrini, svako ko je želio za sebe
bi mjesto našao.
Putniku namjerniku, koji bi gledao kroz prašnjavi prozor autobusa, već od samog pojavljivanja tvorničkog dimnjaka, pa dok bi posmatrao kako promiču derventski pejzaži, jasno bi bilo, i bez te table, da se radi o gradu. Gradu koji ima svoju priču. Uz autobusku stanicu priljubljena stajaše stara esterajh zgrada, na kojoj se mogla vidjeti tabla sa natpisom „DERVENTA”. Dio dekora, možda i neprimjetnog, za uzavrelu rijeku ljudi s kojom je život tekao oko te stanice.
A
putnik namjernik, gledajući gradske fasade koje mu promiču pred očima dok se autobus penje strimim ulicama,
možda nikad nije ni pomislio kakve sve neobične priče kriju krovovi ovog grada.
A one bi potekle spontano,
onako odjedanput i niotkuda, uz piće ili prijatnu šetnju. Kako svakodnevne, tako i one neobične priče o
gradu: zašto baš 365 prozora na Tesli, zgradi u obliku slova „Z” - vjerovatno po posljednjoj Habzburškoj carici Ziti; o pričama iz
derventskog hotela „Rajčević”,
kojeg su rado posjećivali književnici Ilija Grbić i Hasan Kikić, a u kojem je
godinu dana živio i Bora Stanković; o dr Danilu Salomu, koji je radio kao
profesor derventske gimnazije i koji se oženio našom sugrađankom, o njegovom tragičnom
završetku kojeg Meša Selimović opisuje u „Sjećanjima”; o gradu koji
je, nekada, imao čast da bude sjedište Direkcije bosanskih željeznica, Direkcije
pošta, pa do sjedišta Udruženja pčelara BiH; o derventskim tvornicama koje su
proizvodile za: Adidas, Salamander, Ecco, Ikeu, Olivetti...; o igračima Tekstilca koji su se proslavili u kup
natjecanjima: Kemalu Šljoki, sa Čelikom u Srednjoevropskom kupu i Senadu Lupiću,
koji je odlučujućim pogotkom protiv Zvezde donio pehar Maršala Tita u vitrine
Borca; o derventskim rukometašima i nadaleko poznatoj golmanskoj školi
profesora Huse; o tradiciji limene glazbe i amaterskog pozorišta, a neko bi, usput, spomenuo i to da je
pariški list Le Monde, tridesetih godina, redovno dolazio u derventsku
čitaonicu....
Danas, one poznate derventske ulice krase
neke druge table, druga su im i imena. Ona stara su ostala samo u nevažećim
ličnim kartama; u sjećanju na turnire kada smo, igrajući lopte, ponosno branili
naziv svoje ulice ili na neke stare ljubavi, tamo kraj rijeke, u ulici kojoj
su, isto tako, promijenili ime ....
I dok navraćam na „bauštel” kod Nuće,
u ulicu koja je nosila ime Hasana Kikića, pomislim kako je tužno što nestaje
svaki trag koji bi svjedočio o
njegovom boravku u našem gradu. Kikić je bio izuzetno
svestran i napredan čovjek koji je došao na školovanje u Derventu i gdje je
počeo da se bavi književnošću. Lijepo je slikao i glumio, bio je pokretač lista
Kapidžik, član skauta, a u Sokolu je bio izuzetno dobar spravaš. Lijepo je
svirao i violinu, a za svoj prvi nastup svirao je „Rondo”, u duetu sa gimnazijalcem Milom
Kostićem.
Negdje sam pročitao da je Hasan bio poznat po tome što se koristio mnogim izrazima,
nepoznatim u našem kraju, kao što su: „ik, ikele, jera”... koje je donio u naš grad
kao učenik Više dječačke škole (koju su svi zvali gimnazija), a kojim je
manifestovao svoje čuđenje, iznenađenje, radost, srdžbu... On se poslije
nastojao osloboditi tih izraza, ali su drugima bili simpatični, pa su
nastavljali da ih i dalje upotrebljavaju. U Derventi je stasao u čovjeka i književnika. Ta ista Derventa je pokazala
koliko ga cijeni, kao i njegovog najboljeg druga i pjesnika Iliju Grbića,
poklonivši im po jednu ulicu. Po Kikiću se još zvao i Radnički univerzitet,
kojem je pripadalo i derventsko kino, kao i učiteljska škola.
H. Kikic sa skolskim drugovima u predstavi "Zenidba" (po Gogolju), Derventa 1926.
autor teksta © D. Delić Dačo
-->
Nema komentara:
Objavi komentar