Moj zavičaj

Veliko mi je zadovoljstvo predstaviti na ovom blogu jednu lijepu i interesantnu priču o zavičaju, našeg sugrađanina D. Porobića:

Moj zavičaj  (napisao Damir Porobić)

U jednom carstvu vanjskih uticaja na moj kraj, gdje nisam ni mogao sanjati da ću pisati o bolu, spremao sam se u školu u ranim jutarnjim satima. Mati mi obukla neku svjetliju košulju i neki prsluk ... nabacih tu tešku tašnu na leđa i pravac gore uzbrdo, prema pijaci. Usput otkinem to gornje dugme na košulji, ne volim kad me stišće. Po ko zna koji put, pomislim kako ću slagati majci da je samo otpalo! Idem ja tako tom ulicom starog nam učitelja Kikića ... stanem malo kraj vage, pusta skoro pjaca ... reko odoh okolo namjerno kraj novinarnice. Međijev kiosk zatvoren, prerano za njega ...sve nekako tiho. Skinem tašnu, malo mi ko poteška !?

Na zadnjem đepu tašne probila neka tečnost ...otvorim i imam šta i vidit ??

Mati mi stavila komad kadajifa...ostalo od gostiju od sinoć..haj nek imam na odmoru za zasladit! Tipično materinskih, jer sjećam se kad sam bio odrastao i iš'o na službene puteve, spakuje ona meni uvijek nešto za: "put je put"!

Helem nejse, dođem ja pred školu, a na stepenici sjedi Nana Benac sa onim svojim osmjehom i nekom tašnom jarko žute boje. U školi se nismo razdvajali, a i kasnije, al' zato kad smo bili velki jesmo i to dobro razdvojeni.

Uđem u razred pun dima. Tifa podvornica tek naložila, a dimnjak nije valjda primio ... zapušilo se da te Bog sačuva! Sjednem u klupu nako napušen ...vidim Reško...Duško Bošković...Vesna Starčević i Suada Omeranović došli i sjeli u zadnje klupe jer su bili povisoki za te 65-66 godine odrastanja i nas i svega oko nas.

Uđe učiteljica u razred, sjede za katedru našeg života i predstavi se : "Ja se zovem Derventa i predavati ću vam srpsko-hrvatski, a usput ću vam biti i učiteljica života" !?

Gledamo mi, hajd' dobro!

Ja naš'o nekog papira, ostalo od Tife kad je odlagala vatru i brzo bolje obrišem onu fleku na tašni da ne vidi učiteljica Derventa, a kadajif stavim čitav komad u usta i progutam... al se dobro čulo kad sam progutao!

Okrenuše se svi, a učiteljica će : "Sad se knedle ne gutaju, ima vremena Porobiću kad ćeš gutat knedle u svom životu" !!!

"Nije drugarice učiteljice, knedla nego je kadajif"... kaem ja, a ona nibi haber na tu moju konstataciju!

Helem nejse, stade učiteljica pred nas pa će : "Danas ćemo pisat sastav na temu: Moj zavičaj".

Gledam u torbu (počela se sušit) da nisam zaboravio pisansku svesku ... nisam !

Zaoštrim olovku... gledam, Nana uradila isto i taman poče da pišem kad će Reško iz zadnje klupe : "Drugarce učiteljce... drugarce učiteljce... jel moj zavičaj samo gore više bolnice" ???

Učiteljica ne odgovori ništa, okrenu se i na tabli napisa : zavičaj je mjesto za koje te vežu lijepe uspomene i sjećanje.,. mjesto u kojem odrastaš... voliš svoje komšije... cijeniš i pomažes ih... i tako sve do kraja života !

Ko da ona sve zna nek je učiteljica, poče ja : Moj zavičaj

...i piši.. i piši ... Bogami napisao ja 4 stranice i predo ... vidim predali i Vesna Starčević... i Reško predo ... i Duško ... svi!

U tom zazvoni sat ... vidim na satu 15 do šes...u jebote, zakasnit ću ...trči čarape, trči hlaće ... i stignem nekako na autobus ... vidim supruga stigla na svoj autobus ...sjednem na sjedište i vidim nešto me žulja u đepu ... papirić neki, a na njemu sastav: Moj zavičaj ... kaki zavičaj, ba ... ja u Švedskoj u autobusu, valja čekat do zavičaja godinu dana, al haj reko da pročitam : Moj zavičaj...

Moj zavičaj je najljepši na svijetu ...u mojoj ulici je bilo lijepih jorgovana i ja volim svoj zavičaj. Moj zavičaj su sve moje komšije i svi moji prijatelji širom nerazasuti po svijetu. U mom zavičaju se svi vole i paze. Moj zavičaj je pun cica-maca u okolici, a i lijepog cvijeća po dvorištima. Ja volim svoj zavičaj i on voli mene, jer ja se njemu dajem i on meni. Ja nikad neću otić iz svog zavičaja, jer meni drugog nema. Moji drugovi u mom zavičaju isto neće nikud ić ko ni ja i živjet ćemo zajedno do kraja života.

Nisam stigo pročitat do kraja, jer kraj autobusa ugleda neku osobu meni nepoznatu ...trči i nešto viče stalno!

Jedva joj pročita sa usana, a ličila mi je na moju Nanu : nisi predo sastav Damire ...nisi predo učiteljici ..dobit ćeš ukor pred iskjučenje, jer učiteljica je to života, Derventa se zove, ako nisi zaboravio !!!

Mojoj Sari i Lei

Vrijeme odmiče, al’ ga se sjećanja ne boje,
pamti li ovo dvorište još korake tvoje? 
Znaj, kad te probudi škripa dvorišnih vrata,
otkucaji srca tvoga nadjačaće bat starog sata.

Opija te miris veša što ga majka u dvorištu suši,
u grudima teško nešto… pritišće i guši,
i kao da čuješ oca da otvara kapiju,
al’ to u tihoj, helsingborškoj noći samo damari ti biju.

Eh, da zna voz zvani čežnja šta ti srce krije,

ne bi nigdje stao do rodne avlije,

parao bi zemlju k'o što munja nebo para,

put juga, gdje čekaju dva sunca mala: Leia i Sara.


autor stihova  © Damir Delić  Vrijeme odmiče, al’ ga se sjećanja ne boje, pamti li ovo dvorište još korake tvoje? Znaj, kad te probudi škripa dvorišnih vrata, otkucaji srca tvoga nadjačaće bat starog sata. Opija te miris veša što ga majka u dvorištu suši, u grudima teško nešto… pritišće i guši, i kao da čuješ oca da otvara kapiju, al’ to u tihoj, helsingborškoj noći samo damari ti biju. Eh, da zna voz zvani čežnja šta ti srce krije, ne bi nigdje stao do rodne avlije, parao bi zemlju k'o što munja nebo para, put juga, gdje čekaju dva sunca mala: Leia i Sara.