Danas cijeli svijet u jednu kutiju stane. U
njoj život teče po nekoj ustaljenoj šemi: konektiraj se, pretraži, podijeli,
kopiraj, ostavi komentar... usput se čuvaj hakera i pazi na trojance. Čak i trenutak
prekida internetske mreže zvuči, gotovo, kao katastrofa. Pomoću te kutije tražimo prijatelje, šaljemo poruke i
pisma, posredstvom nje pričamo sa rodbinom i prijateljima, razmjenjujemo slike iz
albuma, učestvujemo na forumima, spremamo školske radove, oni kreativniji prave svoj
blog... Dovoljno je kliknuti i pronaći zabavu u nekoj od mnogobrojih igara,
izabrati muzički klip na YouTube
koji nam nam dođe kao džuboks, pogledati film ili utakmicu, prelistati
elektronsku štampu... Ta kutija postaje naš prozor u svijet. Pa, kako
objasniti onim mlađim kako je bilo u vrijeme kada nije bilo kompjutera i
interneta, kad nismo imali ni Iphone, ni tablet.
Samo, u tim tehnološkim čudima nema nijedne
od onih naših prekrasnih igara, u kojima smo provodili sate igrajući se sa svojim
drugovima, a negodovali kad smo trebali krenuti kući. Gdje su tu one naše igre : žandara i lopova,
crne kraljice, care, care, govedare; tu se ne bira ekipa između dvije vatre, pa
ni ona: neka puca, neka puca... Iz te kutije nikada majka neće poći s kolodvora,
niti će da ide maca oko tebe. Nema na internetu
trule kobile, zaloga, limuna i narandže... Ne zna taj ekran, u koji gledamo
zavaljeni u udobnu fotelju, za eberečke, ebertutore, ni šta je ćorabaka, ne zna
ni za žmirku, ganju, pa ni njegovi kauboji i indijanci ne znaju za zalaz i početak... I nisu nam trebale sve te silne poruke što
redovno defiluju na ekranima kompjutera, opominjući mlade na redovnu fizičku aktivnost.
Nije nam trebalo puno ni vremena, ni prostora da se skupimo,
najčešće, negdje na klupi, već ugaženoj travi ili stepenicama na ulasku u zgradu i razbacimo
partiju mice, bacimo kockicu igrajući „Čovječe, ne ljuti se”, poslažemo crne i bijele
figure za partiju šaha... Na utabanoj i prašnjavoj zemlji, na kojoj su se preslikavali
otisci naših pedalja i prstiju, natjecali smo se čiji će šestoperac završiti u roši. Koliko su ti klikeri puta prespavali ispod
kreveta, čekajući zajedno s nama novi dan i megdan sa vršnjacima.
U našim dvorištima i ulicama, u kojima nije bilo puno
saobraćaja, igrali smo se i reketa, vozili bicikle i trotinete, a negdje uz
trotoar igrali smo se autića. Djevojčice su u
šetnju izvodile svoje lutke, vozile rošule, a omiljeno
im je bilo igranje škole i gume. U pauzi igara pokazivale su se i
razmjenjivanje raznobojne salvetice, uredno složene u kutiji od bombonjere. Obično bi predveče, svi skupa,
sjedeći na klupi ili tribinama igrališta,
pjevali pjesme i pričali viceve.
U bijelim, zimskim danima družili smo se najčešće sankajući se, letjele bi
grudve na sve strane, pravili bi se berdeci i klizaljke, a svaka ulica bi bila
ukrašena snješkom...
Koliko smo tek bili pasionirani skupljači sličica: fudbaleri i
timovi, automobili, zemlje i gradovi svijeta, flora i fauna, životinjsko carstvo... Sjećam se te radosti
kada sam poslao album popunjen sličicama i kada mi je, nekoliko dana poslije, poštar donio na
vrata paket iz Kraša pun slatkiša. Vraćeni, poništen album godinama sam čuvao u ladici. Poseban užitak bilo je mijenjanje sličica, a nerijetko
smo duplim sličicama igrali
anjca ili rauba, ponekad i cijelo-polo. Tetovaže su nam bile strane, ali smo rado po rukama
lijepili šarene preslikače iz žvakaćih guma, koje smo uvečer morali trljati sapunom, jer sutradan u školi ništa se nije smjelo
primjetiti.
Igre smo prekidali samo kada smo željeli pogledati
na televiziji neku od naših omiljenih dječjih serija ili filmova, ali i da pratimo
utakmice reprezentacije ili klubova za koje smo navijali. Poslije svjetskih
prvenstava i olimpijada, na kojima su se redovno naši reprezentativci
okitili nekom od medalja, nastojali smo da oponašamo naše sportske miljenike. Kada su košarkaši uzeli zlato u
mnogim ulicama su nikli koševi, a svako
je sanjao da bude novi Delibašić, Dalipagić, Slavnić, Kićanović, Ćosić... Isto je bilo i
sa rukometom i nogometom, na snijegu smo nevješto oponašali Križaja i Petrovića, na zaleđenim barama hokejaše... Djevojčice su, pak, željele biti Sande Dubravčić.
Filmovi i serije za djecu nisu se propuštali. Gledali smo
ih na kućnom televizoru, ali i u kinu na predstavama za đake. Danas se filmovi i serije mogu pogledati
i skinuti sa interneta u svako doba, a mi smo morali uvijek nestrpljivo čekati termin prikazivanja. Zato smo se, valjda, i mogli
uživjeti u ulogu dječaka, osjećajući
gotovo istu ljubavi prema psu kao i glavni junak, Slavko
Štimac, u filmu Vuk samotnjak.
Svi smo željeli da imamo istog psa, s pločicom na kojoj „piše hund, al' piše i
Mile”. I danas se sjećam lika učitelja zvanog Paprika iz filma Orlovi rano
lete. Mrzili smo ga kao da je i nas
maltretirao i rugali mu se kao i njegovi učenici: „Naš
učitelj baš je kao slika, nos mu crven k'o paprika”. Preživljavali smo putovanje Vlakom u snijegu kao da smo mi ostali zavejani u snijegu i žalili Kekeca kojeg je
maltretirao zli samotnjak Bedanc. A tek Salaš u Malom Ritu,
nikoga nismo mrzili kao Šicera... Naš doživljaj je bio upotpunjen i time što
smo većinu tih priča predhodno pročitali u školskoj lektiri.
Crtane filmove nismo propuštali vikendom, ali ni prije dnevnika i spremanja školske torbe za naredni dan. Uživali smo prateći
Diznijeve junake, Kalimera,
Tom i Jerry-a, Peru Djetlića, Pink Pantera,
Loleka i Boleka, profesora Baltazara, Popaja... pa do
gledanja igranih serija: Pipi Duga Čarapa, Sandokan, Hajduk Janošik, Veliki i mali...
Na forumima i društvenim mrežama
najpopularnije je kopiranje citata, a mi smo se više bavili čitanjem knjiga koje smo nalazili na policama gradske ili školske
biblioteke. Kao osnovci, bili smo pretplaćeni na neki od zabavnih i poučnih časopisa: Male novine, Veselu svesku, Kekec, Tik-Tak, a
u našem gradu smo imali i lokalne đačke listove Mi
mladi i Osnovac.
Čitavo djetinjstvo obožavao
sam čitati strip. Moj podrum je bio preuređen, pa su se na
policama predviđenim za zimnicu nalazili poredani stripovi, popularni u
to vrijeme: Zagor, Komandant Mark, Alan Ford, Lunov Magnus Strip, pisani romani
Laso, Dok Holidej, Talični Tom, Nikad robom sa Mirkom i Slavkom, pa Politikin
zabavnik, Mikijev zabavnik, Mikijev almanah, TV Zabavnik - u kojem je, jednom, izašla i moja pjesma o Patku
Dači... Sjećam se da smo imali i pečat naše male biblioteke, koji je našao svoje mjesto na svakom romanu, pa je moja družina iz ulice rado
posjećivala tu biblioteku najpopularnijih stripova.
Ovu čarobnu kutiju s početka priče ni
Žil Vern, da je rođen i mnogo kasnije, sigurno ne bi mogao zamisliti, kao što
je i novoj „elektronskoj” generaciji teško zamisliti da je
bilo moguće, uz to još i lijepo, odrastati bez virtuelnog druženja.
Da li će buduće generacije odrastati
u svemirskim i inim letjelicama, i hoće
li biti školskih dvorišta, maštovitih igara i sportskih nadmetanja, tapšanja
drugova po ramenu... ili je čovječanstvo krenulo ka perfektnoj simbiozi čovjeka i aparata?
autor © Damir Delić Dačo
-->
Nema komentara:
Objavi komentar