Prvomajska

Prvomajska jutra nisu bila samo obična praznična jutra u mom gradu. Ovim se praznikom nije slavio samo rad. Bio je to poseban dan u kojem su se, tradicionalno, ljudi okupljali da bi se kroz druženje, izlete u tek probuđenoj prirodi i gastronomske čarolije razonodili i proveselili.

Kroz tek otvorena vrata mog balkona ulazio je svježi jutarnji zrak, a prazničnu tišinu prekidao bi samo cvrkut ptica ili povremeni lavež pasa. Iznad zelenih krošnji breza plavilo bi se nebo prošarano bijelim oblacima. Moj pogled bi odlutao prema vrhovima Motajice, koji su izranjali iz zagrljaja jutarnje sumaglice. Pa, i ako bi se iznad njih nadvio neki tamniji oblak ni to nije moglo pokvariti raspoloženje, jer se vjerovalo da će ih „odvući” Sava. Uostalom, planovi su već skovani danima prije.

I kao po ustaljenom ritualu, oblačim se ležernije, sportski, žureći da što prije izađem vani, jer ništa se od zacrtanog ne smije preskočiti. Među prvim obavezama je napuniti ceker svježim kruhom i lepinama u pekari. To prvo majsko jutro počinje tradicionalnom budnicom u gradu. Kod Doma kulture spreman je stari kamion, a šofer Pajdo pred polazak štima retrovizor. Jedan za drugim, ukrcavaju se muzičari derventskog Duvačkog orkestra Radnik. Kreće kamion, veseliji i svečaniji od onog čuvenog kamiona sa Coca-Cola reklamom. Na ulicama, ukrašenim zastavama, neobično je puno svijeta za rano jutro. Zrakom se razliježu prvi taktovi prvomajske budnice. I stari i mladi zastaju na trotoarima sa osmjehom na licu, mnogi mašu, a Pajdo im otpozdravlja kroz otvoreni prozor. Derventske ulice slijede ritam trubača. Na mjestima na kojima je predviđena kratka stanka začas se stvore meza, kafa i kolači.

 Pred pekarom je već red, ali ljudi su strpljivi i prijatno ćaskaju, čekajući da dođu do pulta gdje će im ljubazni prodavači donijeti vrući kruh, pobrašnjene lepine, kifle…. Ista je situacija i ispred mesnice iz koje se iznose naručeni janjci, pilići, faširano, krmenadle i ćevapi za roštilja. Na nekoliko tezgi na pijaci vrijedni su ljudi sa sela već izložili mladi luk, sir i kajmak, zelenu salatu, domaće pile, šljivovicu…

Često se i popriča na trotoaru, u nekom od redova pred prodavnicama, koje su specijano otvorene tog jutra. I kroz priču se saznaje da većina ljudi odlučuje da ovaj praznik proslavi u prirodi, najčešće u sjeni vrbaka i topola duž drage nam, zelene rijeke. Na Babinom Brdu već se puši roštilj, ali i iz avlija, na svježe pokošenoj travi.  Ulicama i sokacima prolaze auta, nerijetko, otvorenog gepeka iz kojeg proviruju gajbe piva, kotlići ili roštilji, a kroz otvoreni prozor izviruju ražnjevi i ribarski štapovi. Za ove posljednje, sigurno je da će se tog dana bar janje na njih upecati.  

Sa tranzistora, antena izvučenih do neba, kao i kroz otvorena vrata auta, čuje se muzika sa kaseta ili lokalne radio-stanice, dok kreću čestitke, želje i pozdravi. Nije rijetko sresti ni društvo koje će se opustiti uz harmoniku ili gitaru.

Na ukrinskim brzacima, po običaju, hladi se pivo, dok ljubitelji ribolova sanjaju da zakače pokojeg klena ili škobalja, a koji bi, neposredno po skidanju sa udice, završili na roštilju ili u kotliću. Uz obrazloženje da sam najmlađi, redovno, mi je bila dodjeljivana počasna uloga okretanja ražnja. Jedina privilegija bilo mi je hladno pivo, koje mi je čak i servirano da ne bi napuštao radno mjesto, iako bi već poslije pola popijene flaše postajalo mlako.

Uz golove od istesanih grana, na obližnjoj livadi razbacila bi se popularna fudbalica.  Podijeljeni u dva tabora: debeli i mršavi, iako su punih stomaka svi nekako pripadali onom prvom taboru. Odigrao bi se i meč u kojem se jedva čekalo poluvrijeme, sa kojeg se više niko od aktera ne bi vraćao na teren.  

Potrajaće to prvomajsko druženje do zalaska sunca, pratiće ga smijeh i pjesma, sve dok se na nebu ne pojave prve zvijezde i zažmirkaju prvi svjetlaci.

Izblijedilo je praznično odijelo ovog divnog majskog dana. Utihle su trube i buka stragog kamiona. I uvijek, kad maj na vrata zakuca, iz pupoljka čežnje, u duši tuga mi procvjeta. 

autor teksta ©  D. Delić Dačo