Meša

Sa mjesta gdje se nekada nalazilo sjedište derventske SOFK-e, a u sjenci gustih krošnji kestenova koje su se spuštale sve do krova oniske zgrade stiješnjene između visokih zdanja Opštine i crkve, pružao se veličanstven pogled na crvenkasto nebo prošarano tek pokojim oblačićem iznad modrih vrhova Motajice. Na klupi nedaleko od fontane, gdje je samo naizgled bilo prijatnije tog vrelog julskog predvečerja, ugledah našeg penzionisanog poštara Mešu.  

Još dok sam kao dječak svoje bezbrižne dane provodio igrajući se u dvorištu i parku kraj derventske pošte, upoznao sam Mešu, koji je u poštanskim Renou  raznosio telegrame. Kada sam postao rukometni sudija, često bi mi donio na vrata telegram za utakmicu koju sam trebao suditi. Onaj ko ga nije poznavao mislio bi da je uvijek u nekoj žurbi, ali je on uvijek nalazio dovoljno vremena da porazgovara. Nekako bi se to „slučajno” dešavalo baš u predvečernjim satima kada su rukometaši imali trening na Partizanovom  igralištu. Meša bi koristio tu priliku da se informiše i osjeti atmosferu među sportskim ljubimcima koje je redovno pratio. Obično bi njegov prijatelj Sefer, naš poznati električar, bio taj koji bi mu „uručio telegrafski  izvještaj” o stanju u ekipi.

Mahnu mi Meša rukom, dozva me, pa će mi pomalo uzbuđenim glasom reći ima nešto važno za mene. Baš kao kada mi je nekada donosio telegram: „Dačo, znao sam da moraš ovuda proći”. Iz novčanika izvadi jedan komad papira i sjetno mi reče: „Ovo sam čuvao godinama… od sedamdeset treće. Ti si jedini kojem mogu ovo ostaviti, kome će ovo nešto značiti”. Pruži mi ulaznicu sa rukometne utakmice koja je, za njega, bila toliko važan suvenir da ga je decenijama ljubomorno čuvao… „Bilo je to u Bosanskom Brodu, sjećam se i datuma… trinaestog maja 1973. I rezultat nikad nisam zaboravio, 15 :15. ”.

Sezona za pamćenje u kojoj su Derventa i Premium vodili mrtvu trku za prvaka Jedinstvene Republičke lige BiH. U septembru 1972. Derventa je na domaćem terenu, bodrena od strane hiljadu navijača, deklasirala goste iz Bos. Broda rezultatom 26 :18. U revanšu u Brodu, čiji akter u publici bio i naš Meša, ekipe su podijelile bodove. Neizvjesna trka između ova dva kluba vođena je sve do posljednjeg kola. Ekipe su završile takmičenje uknjiživši po 16 pobjeda, uz 3 neriješene utakmice i sa samo 3 poraza. Zahvaljujući boljoj gol razlici, rukometaši Premiuma (predvođeni Mlinarom, Žepčanom, Baranjom, Zovkom, Sekulićem…) postali su novi drugoligaši. Brođani su imali gol razliliku od +122, a Derventa +117. Samo pet golova razbilo je san našeg Meše da ova ulaznica bude lijepi suvenir koji će ga podsjećati na najveći uspjeh derventskih rukometaša. Tih nekoliko golova je presudilo da najljepšu stranicu derventskog sporta ispiše generacija rukometaša koju su predvodili : Jaganjac, Glavaš, Sotonica, Jusufbegović, Bahtijarević, Tuzlić, Janjić, Vojnović, Haurdić, Mlinar, Omanović, Dokić, Husedžinović, Bošković…

       Trebale su proteći još dvije sezone i brojni ljubitelji rukometa u našem gradu, među kojima je Meša bio jedan od najvjernijih, dočekali su da im klub zaigra u saveznom rangu takmičenja. I više od četiri decenije trebale su proći da se ulaznica za jednu nezaboravnu rukometnu predstavu nađe u mojoj vitrini, na drugom kraju svijeta, da svjedoči o lijepim danima derventskog sporta i malim, ali srcem velikim ljudima koji su za njega živjeli.