4.11.21

Jesenja priča iz mog zavičaja



Na livade i na polja
jesen sipa zlatnu boju,
na proplanku vjetar igra
neumornu igru svoju.

 


U mom kraju šljiva zrela
da je ruke beru sanja,
pod teretom roda svoga
još se samo zemlji klanja.



A na njivi zlatno klasje
zrno zrelo suncu nudi,
žetalačke pjesme nema
da tišinu snenu budi.



Ispred kuće na meraji
i jabuka stara rudi,
čeka djecu da je beru,
slast jeseni da ponudi.



Baš je tužna jesen rana
nema nas u rodnom kraju,
bar sjećanje nek' nas vrati
našem dragom zavičaju.



Ali samo magla svrati
da prekrije grožđa bobe,
kao plaštom zaborava
u najdaljem kutku sobe.




autor © D. Delić Dačo

Nema komentara:

Objavi komentar