Jesenja priča iz mog zavičaja

Na livade i na polja

jesen sipa zlatnu boju,

na proplanku vjetar igra

neumornu igru svoju.

 

U mom kraju šljiva zrela

da je ruke beru sanja,

pod teretom roda svoga

još se samo zemlji klanja.

A na njivi zlatno klasje

zrno zrelo suncu nudi,

žetalačke pjesme nema

da tišinu snenu budi.

Ispred kuće na meraji

i jabuka stara rudi,

čeka djecu da je beru,

slast jeseni da ponudi.

Baš je tužna jesen rana
nema nas u rodnom kraju,
bar sjećanje nek' nas vrati
našem dragom zavičaju.

Ali samo magla svrati

da prekrije grožđa bobe,

kao plaštom zaborava

u najdaljem kutku sobe.

autor © D. Delić Dačo