Kad gimnazija probudi uspomene

Kada sam ovjekovječio zgradu gimnazije, nisam ni slutio da će jedan pogled na nju probuditi toliko lijepih uspomena i vratiti nas u dane mladosti, školskih klupa i lijepih, starih dobrih vremena. Te uspomene probudio je i moj dobri komšija, nekadašnji gimnazijalac. Koristim ovu priliku da prenesem neka od njegovih sjećanja na jedno vrijeme koje je prošlo, ali nikada nije zaboravljeno.

“Zgrada Gimnazije. Prva srednja škola u gradu osnovana je, ako se ne varam 1912. Tako mi je jednom objasnila teta Milena Ličina koja je vodila gradsku Biblioteku čiji smo revnosni članovi bili Gajur i ja. Šta smo samo knjiga nas dvojica pročitali! Ih bolan, ne bi mogle stati u omanju sobu! Pogotovo za ljetnoga raspusta pod topolama kod "Otpada" na obali Ukrine. Kako je došlo da pitam teta Milenu za 1912.? U augustu/kolovozu '71 naš "diš Džejms", pedagog na kvadrat, stari gimnazijalci znaju o kome se radi, Salemov i Dašin otac, rekao mi je, bio ljut na mene, a to i nije bilo teško biti: "Ti si najgori učenik srednjih škola od 1912.! Ti znaš spustiti profama da oni tek kod kuće kada počnu kusati supu skontaju tvoj marifetluk"...

Dobro, bio sam takav kakav sam bio, obješenjak kao i svi, ali zašto baš od 1912. !? I tako kada sam bio u Biblioteci požalim se teta Mileni za 1912., šta to znači? Onda se nasmiješi i reče: "Boro, prva srednja škola u gradu osnovana je 1912.".

Ne'š Dačo vjerovati koji me je ponos obuzeo, eto, i ja sam u nečemu dobar. Ma šta dobar, šampion kao da sam Real Madrid u nogometnom fudbalu... Kada je sama zgrada napravljena ne znam, vjerovatno početkom XX stoljeća. Ima sigurno neko taj podatak, a taj neko može jedino biti moj radni Sado Čardžić. On ima naš grad u rukavu.

Godina kasnije, naš "diš Džejms" došao raditi u UNIS. Tu sam već bio zaposlen u “Nabavi”. Nas trojica iz "Šuputa", Semko, moj kum Momir i ja na pauzama uvijek zajedno ako nisam bio ba službenom, a manje više sam vazda negdje putovao. Kako je direktor počeo raditi uvijek je prilazio nama i govorio da mu je najdraže sa njegovim učenicima. Tražio od nas da "per tu", tj.da budemo "na ti"... ta kolege smo sada. No u nama je ostao respekt, ni u snu nismo mogli prevaliti "ti" preko usana. Direktor Džemal je od naše Gimnazije napravio jednu od vodećih u BiH, a sekcija iz biologije pod vođstvom prof. Bogdana Jovanovića je tako visoko kotirala u Yu da su uvijek osvajali medalje na saveznim takmičenjima. Bijaše li to takmičenje "Nauka mladima"?

Prof. Tomo Ravlić je bio jedini profesor koji je učenika mogao oboriti da ponavlja godinu. Naime, predavao je čak tri predmeta. Čini mi se i da nas je učio kako se drži puška? Opštenarodna odbrana, to bi bio četvrti predmet.

Sjećam se u trećem razredu, iz filozofije - drugo polugodište, čitavo vrijeme do raspusta tabirili samo prvu stranicu Marxovog "Kapitala". Bilo svega 6, ŠEST, jebenih rečenica nabijene mudrostima i nekakvim skrivenim značenjima koje su nas 19-godišnjake interesovale kao lanjski snijeg. Ali mora se... Jedino što mi je ostalo od sve te dubokoumnosti je Marksova rečenica: "Rat je čamac za spasavanje kapitalizma". Jbt, sada znam da je čovo bio u pravu. Svaki puta kada kapitalizam dođe u krizu, a one, krize, se periodično ponavljaju, teoretičari, ekonomisti i finansijska svjetska mafija se vraćaju Marxu i u njegovoj knjizi "Kapital" jer je u njoj... sve objašnjeno... kako reče jednom jedan od vodećih njemačkih ekonomista iz njihove grupe... "die sechs weisen"... šestorica mudrih”.

 

"Dragi moj Dačo, ovu razglednicu sam dobio od jednoga vojnika u prošlom stoljeću. Služio u Beogradu. Šta sam sve spasao iz moje kuće!? Sada znam da sam učinio pravu stvar. Ljudi bježali, nosili i "spasavali" televizore, muzičke linije, escajge i porculan i masu nepotrebnih stvari. A ja, ja spasavao sjećanja… te su mi Gajur i Sejo Smajlović govorili da nisam posve čitav. Šta će mi to?! Danas, kada uzmem u ruke albume i slike, svaka slika svoju priču priča i svaka me vrati u doba kada smo bili mladi, veseli, bezazleni i uvjereni da znamo kako ćemo odživjeti sadašnjost i proživjeti budućnost. Budućnost u koju smo gledali otvorenih očiju i koja nam je izgledala beskrajno ružičasto"...