Istorija sporta pamti više igara koje su bile slične i predhodile današnjem
rukometu: handbool u Danskoj, hazena u Češkoj, torlball u Njemačkoj itd.
Rukometni analitičari išli su i puno dalje tvrdeći kako su podno Olimpa stari
Grci bacali rukama nešto što je bilo nalik lopti, citirajući čak i neke
dijelove Homerove „Odiseje” koji govore o tome. Ali jedno je sigurno - rukomet
u formi kakav se danas upražnjava nastao je u Danskoj krajem 19. vijeka, a iz Danske se igra proširila na Švedsku i
Njemačku.
U početku se igrao veliki rukomet na
nogometnom igralištu sa po jedanaest igrača. U Češkoj je početkom 20. vijeka
nastala hazena, a koja je bila popularna i na našim prostorima. Ekipe su
brojale po 7 igrača i cilj je bio da se lopta rukom ubaci u dosta uska vrata.
I u gradu na Ukrini rukomet je
prolazio različite faze, imao svoje učitelje koji su sa velikom ljubavlju
popularizovali ovaj sport među derventskom mladosti. Doduše, nema podataka da
se u Homerovo vrijeme po derventskim merajama „hitala lopta”, ali zahvaljući Bogdanu Cuvaju dolazimo do
veoma interesantnih podataka o ovom sportu u našem gradu. Ovaj poznati sportski
radnik je u vrijeme svog službovanja u Slavonskom Brodu, od 1933. do 1939. godine,
pokrenuo osnivanje hazena družina u Slavoniji i BiH. Cuvaj je bio i jedan od
inicijatora hazena-družine u Derventi, gdje je povremeno dolazio i trenirao
hazenašice zajedno sa suprugom Zdenkom Tonković-Cuvaj, koja je bila
reprezentativka Jugoslavije.
Hazena se igrala na igralištu pravougaonog oblika, dimenzija 45x30 metara, koje je bilo podijeljeno na tri polja (po 15m), tako da su se golman, bekovi, središnji igrači i napadači mogli kretati samo u ograničenom dijelu igrališta. Postor namijenjen samo kretanju golmana (s polumjerom od 6 m), gol (dimenzije 2 x 2,4 metra) i ograničeno vrijeme trajanja igre (dva poluvremena od po 25 minuta), veoma su slični savremenom rukometu. Ekipa se sastojala od 7 igrača (golmana, jednog beka, dva srednja igrača i tri napadača).
U knjizi „Hazena u BiH” (1977. godina), autora Bogdana Cuvaja, opisuje se osnivanje
dviju najpoznatijih hazena družina u našem gradu: „Jabotinsky” i „Građanski”. O tome
Cuvaj piše:
„Ni najupućenijim sportskim radnicima u
rukometu nije bilo poznato da je tadašnje malo mjesto Derventa bilo sigurno
prvo u Bosni i Hercegovini, a istovremeno i među prvima u našoj zemlji, koje je
u svojoj sredini imalo rukometnu družinu, kako se hazena u prvim godinama
nazivala, zahvaljujući svom mještaninu Stanislavu Bienu, koji je nakon položene
mature započeo studij na mašinskoj tehnici u Brnu (ČSSR).
Već u prvoj godini svog studija u Brnu imao je
mladi Bien prilike da tamo upozna i da aktivno sudjeluje u jednoj novoj igri,
nazvanoj hazena. Ova je u to vrijeme bila u Čehoslovačkoj vrlo popularna, jer
su je igrali kako muškarci tako i djevojke. Shodno dogovoru sa ostalim kolegama
iz Jugoslavije, koji su studirali u Brnu, da će po dolasku svojim kućama za vrijeme
ferija nastojati ovu igru uvesti i među našom ženskom omladinom, mladi i
ambiciozni student Stanislav Bien po dolasku u Derventu, gdje su boravili
njegovi roditelji (otac dr Ignac Bien), dao se odmah na posao.
U okviru postojećeg Židovskog nacionalnog
društva u Derventi, gdje je djelovala sekcija za tjelovježbu, osnovano je na
prijedlog Stanislava Biena žensko rukometno i gimnastičko odjeljenje. Ta
činjenica zabilježena je u tjedniku „Židovska
svijest”, Sarajevo, br. 90. 24.09.1920. u kojem je objavljeno da je u referatu
o tjelesnom odgoju u društvu, podnijetom na sjednici uprave društva od
14.08.1920. podnesen izvještaj da se tjelesnom odgoju omladine za čitavo
vrijeme ferija posvećivala velika briga. Referat sadrži i obavještenje da je zahvaljujući
studentu Stanislavu Bienu osnovano žensko rukometno i gimnastičko odjeljenje,
koje je imenovani za cijelo vrijeme ferija vodio i podučavao. Postignut je
priličan uspjeh, tako da su bili pozvani
i neki klubovi na prijateljske utakmice, koje će se još te sezone održati. Ovo
odjeljenje, završava taj članak, biti će nakon odlaska S. Biena na nastavak
studija predano na daljnje rukovođenje Leonu J. Pasachu, kojega je dotadašnji
učitelj u tu dužnost uputio. U međuvremenu se omladinska sekcija
navedenog društva osamostalila i nastavila djelovanje pod imenom Židovsko
omladinsko udruženje „Jabotinsky”.
Svakako da je za Derventu, koja je
dvadesetih godina živjela patrijarhalnim životom, bila najveća senzacija kada
je 17.10.1920. odigrana prva javna rukometna utakmica između domaće družine „Jabotinsky” i ŽOSD „Makabi” iz
Slavonskog Broda. Pobijedile su Brođanke sa 16:5, ali sva Derventa još je dugo
govorila o senzaciji, da djevojke igraju loptom poput mladića u nogometu. Dana
31.10.1920. odigrana je revanš utakmica, pa su i tom prilikom pobijedile
Brođanke sa 13:1.
U proljeće 1921. (tokom mjeseca
aprila) gostovala je u Derventi i družina ŽSK „Bar Kohba” iz Sarajeva, koja je sa 16:0 otpravila domaće.
Izgleda da je taj visoki poraz negativno djelovao na igračice rukometa u
Derventi, a osim toga se još u znatnijoj mjeri osjećala odsutnost Stanislava
Biena, tako da je uskoro ova rukometna sekcija obustavila rad, a igračice su
nastavile svoju sportsku aktivnost u gimnastičkom odjeljenju.
Nakon prekida od 14 godina osnovana
je u Derventi u proljeće 1934. godine ponovno hazena-sekcija i to u Sportskom
klubu „Građanskom”. Glavni inicijator za osnutak hazene bio je
agilni predsjednik kluba Ruždija Džemaludin, dok je prvi novi učitelj
hazenašica bio Slavko Pudić, tadašnji igrač nogometne momčadi ovog kluba.
Kao i u mnogim drugim mjestima, tako
su se i u Derventi, u vezi sa ponovnim djelovanjem novoosnovane hazena sekcije,
opet pojavile poteškoće, premda se to događalo u 1934. godini, dakle nakon punih
14 godina što su djevojke u našim krajevima prihvatile ovaj sport za žene.
Roditelji djevojaka, koje su se oduševile za ovu igru, branili su svojim
kćerkama da javno nastupaju i ta je činjenica bila razlog da se hazena-sekcija
nakon ponovnog djelovanja od preko dvije godine morala opet likvidirati.
Upravo niže navedeno sjećanje prve
kapetanice hazene „Građanskog” Mile Skender–Pudić najbolje
ilustrira prilike i shvaćanja roditelja tih mladih djevojaka da se bave ovom
granom sporta.
„Dobro se
sjećam”, započinje Mila svoje izlaganje, „kako je
nama igračicama, naročito u samom početku, bilo otežano dolaziti na treninge,
jer smo se morale skrivati ne samo od nastavnika u školi, već i od naših
roditelja, koji nisu dozvoljavali da mi djevojke dolazimo na sportsko igralište.
Tako sam i ja roditeljima zatajila kada smo imale prvi javni nastup (bilo je to
22.07.1934.). Međutim, moja majka je ubrzo doznala nakon početka utakmice da i
ja sudjelujem u igri, pa je dotrčala sva uzrujana na igralište te me nagovarala,
a i konačno odlučno pozivala da napustim igru i da se klonim te „sramote” kako su roditelji nazivali hazenu, obećavajući
mi sve moguće ukoliko odustanem i napustim teren. Međutim, kao igračica – bila
sam vratarica, a k tome i kapetanica družine – nisam smjela napustiti svoje
drugarice u igri, pa ovog puta iznimno nisam mogla udovoljiti zahtjevu i pozivu
majke. No, s vremenom i nagovaranjima ipak je konačno popustila, tako da sam
nakon stanovitog prekida mogla započeti sa sportskim radom”.
Kada su te prepreke bile ipak donekle
prebrođene, a igračice marljivim vježbanjem lijepo napredovale, zapala je
hazena-sekcija u jaču krizu iz koje se više nije mogla izvući. Vrijedni i
agilni učitelj igračica Slavko Pudić bio je službeno premješten u Tivat
početkom oktobra 1934. godine. Kapetanicom družine izabrana je Marženka
Štolpa-Palijan, koja je držala igračice prvo vrijeme na okupu, te se jedina
brinula i tražila sposobnog nasljednika prvom treneru, no taj se, na žalost,
nije mogao naći. Tako su igračice ostale prepuštene same sebi. Ogromna volja
postojala je i dalje, no treniralo se kako su same igračice smatrale dovoljnim.
Nastale je ne samo stagnacija već vremenom i pad, što se nakon godinu dana
takvog „životarenja” odrazilo i u smanjenoj volji i sve
neredovitijem pohađanju treninga.
Konačno se pronašao i nasljednik
trenera Pudića u osobi druga Ajerle, ekonoma u bolnici, no ni ta činjenica nije
mogla vratiti igračicama ono prvobitno oduševljenje. Zabilježeni su nastupi SK „Građanskog” 22.7.1934. u Derventi protiv jedne od najjačih
hazena družina „GŠK Marsonije” iz Slavonskog Broda. Bio je to
prvi javni nastup, pa su domaće susret izgubile sa 2:16 (1:9). Odigrana je i
uzvratna utakmica nakon mjesec dana, i tom prilikom je hazena „Građanskog" pokazala svoj napredak izgubivši u Slavonskom
Brodu sa 1:11.
Da bi gledaocima hazene u Derventi
prikazali vrhunsku igru hazene, priređena je 21.4.1935. propagandna utakmica
reprezentacija: Zagreb – Slavonski Brod, koja je završena rezultatom 19:3 za
Zagreb. Prema objavljenim izvještajima u štampi, ta je igra upravo oduševila
igralište, koje je zabilježilo rekordnu posjetu.
Hazena-sekcija odigrala je tokom
1935. godine više utakmica, no zabilježen je tek rezultat utakmice u Sl. Brodu
protiv „ŠK Viktorije" 17:2 (8:2) za Brođanke. Osim toga, sudjelovala
je hazena-družina „Građanskog” i u prvenstvenim natjecanjima
Brodskog Hazena Podsaveza („Građanski"
je bio uvršten u grupu sa klubovima iz Slavonskog Broda: Viktorija, Marsonija,
Brodski SK i Borac iz Podvinja), međutim svi ti klubovi bili su prejaki za
mlade i neiskusne igračice iz Dervente.
Prema sjećanju kapetanice družine
Marženke Štolpa-Palijan, hazena „Građanskog” se
rasformirala jer su roditelji, i to uglavnom majke, branili svojim kćerkama da
se bave ovim sportom, pa tako nisu mogle nagovoriti i privući u klub zamjene
koje bi trebale zamjeniti neke igračice, koje su se udale i napustile
hazena-sport. Tako nije preostalo drugo već da hazena sekcija krajem 1935.
godine likvidira.
Naročito su se istakle u družini „Građanskog” slijedeće igračice: Slavica Bamburač, Vuka
Grujić, Ljuba Kemenović, Milena Radić, Nevenka Radić, Mila Skender-Pudić,
Dobrila i Vera Šparavalo, Lepa Vasilić i Marženka Štolpa-Palijan.” 
Bogdan Cuvaj
Nema komentara:
Objavi komentar