U Limburgu sunce i ne zalazi jer tamo nema ni najmanjeg brda da se u smiraj dana sakrije iza njega, ono jednostavno nestane a da ni ne primjetis. Tog prohladnog petka u smiraj dana Siki i Suki pred vratima sportske dvorane u Landgrafu ostavise hladnocu sto je pokupise sa sobom jos iz Skandinavije, a atmosfera u zadimljenoj sali se zagrijava, dok se na veliko staklo pokraj sanka priljubljuju krupne pahulje snijega. Medju Dervencanima koji su na ovo druzenje pristigli iz petnaestak zemalja, primjecujem Saliha koji je zapucao iz Dervente da ne propusti ovaj velicanstveni skup (on ne pozna sve one peripetije oko viza) ... tu je i Kurija koji je i ove godine "doletio preko Bare", pa derventski ambasadori iz Norveske, Francuske, Svicarske, Austrije, Slovenije, Engleske, susjednih zemalja, pa cak iz dalekih Izraela i Australije.
Dok padaju prve fotke za uspomenu na jos jedno druzenje Dervencana, konstatujemo da i ove godine Derventa nema svog predstavnika sa africkog kontinenta.
U susjednoj sali organizatori susreta, po starom obicaju, pripremili veceru za svoje goste.
Kako je dobro vidjeti vas opet...
Atmosfera opustena, pretresamo sta se sve desavalo u proteklih godinu dana, do sanka se sve teze probiti... Nekada je fotografima najteze bilo izmamiti osmjeh: ovdje su osmjesi spontani i traju, traju...
Enverovo jato.
Malo i do zenskog drustva.
Za rokerskim stolom Bare nadzire situaciju.
Suki, Kurija i ja dok pricamo o vremenu kada smo igrali za podmladak RK Derventa ("k'o da je juce bilo").
Mujo prica o svom ljubimcu na dva tocka (motoru), a Siki o svojim sportskim aktivnostima i ambicijama.
Ne propustaju nijedno druzenje Dervencana.
U drustvu meni uvijek dragih Begija i Mirse.
Sejo stima zice i upozorava nas da vrijeme price treba da ustupi mjesto pjesmi i igri. A Sejo nas pozna u dusu...
Nema komentara:
Objavi komentar