Pričao mi jednom, uz kafu u Vagabondu, profesor
Huso momenat sa jedne rukometne utakmice, mislim da je bilo u Ljubiji. Neriješen
rezultat, zadnji minut. Lukavi Britva presječe loptu. Kaže profesor Seferu, koji
je bio uz njega na klupi: „Ja ovo ne smijem gledati, ti me izvještavaj.” Poslije
nekoliko sekundi, profesor, sakriven ispod trenerke, pita: „Šta je, Sefere,
gdje je Mirso?” Ovaj će: „Tu je, tu… vodi loptu.” Opet, prođe desetak sekundi,
profesor će: „Je li doš’o do gola?” Sefer, u stilu sportskog komentatora: „Evo ga,
upravo prelazi centar, juri ka protivničkoj polovini…” Sekunde k’o minute…
rukometni teren dugaćak k'o zaletna pista na aerodromu, a profesoru ponestalo
zraka ispod trenerke… I, na kraju, Britva donose toliko željene bodove
Derventi.
U maloj sali hotela, Puho i ja „proživljavamo”,
uz rukometno društvo, posljednje civilne sate pred polazak u vojsku. Kasno iza ponoći,
penjemo se glavnom ulicom, u pratnji Mirse brice do njegove radnje. Čaršija
spava, ulice puste, čak i društvo ispod harmanske lipe otišlo na počinak. Pozornik
Blaž stoji kod robne kuće, drži u ruci palicu „stop” k’o Titinu štafetu, a auta ni na pomolu. Pale se svjetla u brijačkoj radnji prekoputa
pijace, iza zastora se vadi boca Balantinne’s. Sjedam na fotelju, knedla u grlu
dok Mirso pravi vojničku frizuru. Imam osjećaj da „plastovi” kose padaju na
pod, makaze škljocaju… ma, strah me pogledati u ogledalo. Naše društvo sa
stolica navija: „Upakuj im, Mirso, i Reporter i Start, nek’ im se nađe”, pa „Skini
još, vratiće ih takve sa ulaza u kasarnu.” Eh, to se ne zaboravlja...
I danas Mirso u dresu veterana još ponekad
zna presjeći loptu i krenuti u kontru. Samo što su sekunde još sporije, a i igralište
se nešto izdužilo. Još uvijek bravurozno školjca makazama, ali je na našim
glavama sve manje posla.
autor © D. Delić Dačo
Nema komentara:
Objavi komentar