Iz Dnevnika sjećanja

     Od ljetošnje promocije knjige najslavnijeg derventskog sportaša Ake Arslanagića, evo, već treći put se vraćam "Dnevniku sjećanja" i sa velikom pažnjom čitam ovo, meni veoma vrijedno štivo koje opisuje jedno lijepo doba iz života našeg grada, u kojem se spominju mnoga poznata lica i neka kultna mjesta Dervenćana. Meni su posebno interesantni dijelovi koji kazuju o jednoj izuzetno nadarenoj i svestranoj generaciji derventskih sportaša. Kako sam uvijek bio vezan za derventski rukomet, uživao sam čitati priče o tim igračima, o kojima sam ranije dosta slušao, ali ih nisam imao priliku vidjeti na djelu. Oni su bili ti koji su trasirali put derventskom klubu ka duštvu uspješnih u svijetu rukometa. Neobično lijepo i sa ljubavlju je Ako pisao i o Ukrini, korzu, vašaru, kinu, pleh muzici, hotelu i drugim poznatim mjestima i ustanovama, a sa puno nostalgije i topline sjećao se djetinjstva i odrastanja u dijelu grada oko Stanice. A mojim Dervenćanima koji nisu imali priliku da prisustvuju  prošlogodišnjoj promociji knjige, najiskrenije preporučujem "Dnevnik sjećanja". 

     O knjizi je najljepše kazao  F. Pelesić: "Abas je ovom knjigom, punom topline, ljubavi i čežnje za iščezlim vremenima i mladosti, podigao trajan spomenik, a svima, do kojih dospije ovaj zapis, ostavio putokaz kako u ovom vremenu  u kojem mi sada živimo, pronaći put za bolje sutra: a to je da iz naših srca izvadimo našu ljepotu i ljubav i dijelimo je sa svima koji nas okružuju".   

     Za moj blog sam odabrao kratki odlomak iz Akine knjige vezan za jedno nezaboravno rukometno putovanje:

     ... "Pamtim i putovanje u Banoviće gdje smo išli na "spavanje". Uprava je sa domaćinom dogovorila da nam izađu u susret i da nam omoguće spavanje u školskoj sportskoj dvorani. Krenuli smo u subotu poslijepodne putničkim vozom u 15.30 za Doboj i s nove dobojske stanice dalje vozom prema Tuzli. Putovanje smo prekinuli u Kreki gdje smo sačekali voz za Banoviće. Imali smo karte Jugoslovenske željeznice. Kad smo krenuli za Banoviće, nismo znali da voz koji saobraća na relaciji Kreka-Banovići Rudnikov i da za njega ne važe karte Jugoslavenske željeznice. Tu baš ne lijepu informaciju saopćio nam je kondukter, kao i to da ćemo morati izaći iz voza na prvoj, ustvari jedinoj stanici do Banovića, u Litvi. Prošlo je već jedanaest sati kad smo napustili voz i uputili se pješice prugom. Trebalo nam je dobrih sat vremena da stignemo u Banoviće i kad smo nekako našli dvoranu, probudili smo domara koji nam je otključao i uveo nas. Čovjeku sam bio nešto simpatičan pa me uveo u kabinet profesora fizičkog vaspitanja u kome je bio kauč. Tu smo se smjestili Boris i ja i u odnosu na ostale imali smo hotelski smještaj. Ostatak ekipe izvalio se po strunjačama. Sreća pa je bilo kasno proljeće, a vrijeme stabilno i toplo. Umor, teška i neprospavana noć nije loše utjecala na igru, dapače igrali smo dobro i uvjerljivo smo pobijedili. Pred polazak na put niko nije vjerovao u nas jer smo utakmicu protiv Banovića u Derventi odigrali slabo i jedva smo pobijedili. Zato je ova pobjeda u gostima imala još veći značaj"...