Nova zbirka derventske ljepote

     U izdanju derventskog IMIC-a "Zajedno", nakon velikog uspjeha sa knjigom "Zaustavimo vrijeme", u pripremi je i druga zbirka derventske ljepote pod nazivom "Kolijevka naših snova". Ovo bogato književno izdanje, ilustrovano brojnim lijepim fotografijama, pripremili su vrijedni ljudi od pera, Milica i Fadil Pelesić. Oni su, uz svoje radove, derventskoj čitalačkoj publici predstavili i djela više od trideset derventskih autora. Mnogi od nas sa nestrpljenjem očekuju susret sa rodnim gradom i knjigom "Kolijevka naših snova", koja će da nas vrati u neka bezbrižna, sretna vremena.

     Čast mi je da se, kao i u prvoj knjizi, među autorima našlo i moje ime. Riječ je o jednoj kratkoj sportskoj priči o velikom derventskom rukometašu Bogdi Vojnoviću.

     U mnogim rukometnim pričama, posebno onim iz vremena šezdesetih i s početka sedamdesetih, nezaobilazno je ime Bogdana Vojnovića, koji  slovi kao jedan od najistaknutijih derventskih rukometaša tog vremena. Predvodio je generaciju uspješnih rukometaša Dervente s početka šezdesetih godina, zajedno sa Arslanagićem, Idžakovićem, Kostićem, Bekićem, Glavašem, Bjekićem, Dodigom, Bahtijarevićem, Andrićem i drugim.

Odlične igre u dresu republičkog ligaša iz Dervente nisu prošle nezapaženo i 1963. godine stiže poziv iz banjalučkog prvoligaša. Bogdo Vojnović  je nastupao za Borac u sezoni 1963/64. i 1964/65. godine. Odigrao je 34 utakmice i postigao 43 gola. U Banjaluci je, zbog svoje brzine igrao na krilu, a u Derventi najčešće na desnom beku. Vojnović je igrao u Borčevoj ekipi zajedno sa: Perovićem, Bjelićem, Karalićem, Momom i Borom Golićem, Arslanagićem i Popovićem.

Vojnović se, nakon dvije sezone provedene u banjalučkom prvoligašu, vratio u Derventu gdje je cijelu jednu deceniju bio jedan od najistaknutijih igrača i vođa ekipe. Interesantno je da je Bogdo  bio izraziti dešnjak, a igrao je na desnom beku. Bio je poznat po ubojitom i veoma preciznom šutu sa zemlje, iz šasej-koraka sa dijagonalom bi snažno pogađao rašlje. Malo koji igrač je imao tako razrađen šut iz zgloba. Po kišnom vremenu, bio je stručnjak za tzv. „žabice”. Pamtiće se i njegova srčanost i požrtvovanost u igri u odbrani.

Početkom sedamdesetih bio je „lokomotiva” derventske ekipe koja je nastojala da se domogne drugoligaškog društva. Pamtiće se njegovi nastupi u kvalifikacijama sa Slovenjgradecom i Zenicom. Pripadao je ekipi koja je, pod vođstvom trenera Jusufbegovića, u sezoni 1974/75. godine ostvarila istorijski uspjeh – plasman u Drugu saveznu ligu (Bandić, Pesah, Živko i Goran Kokić, Haurdić, Dokić, Tuzlić, Husedžinović, Omanović, Čečavac, Lozert, Jegić i drugi).

Bogdo Vojnović je, nakon završetka aktivnog igranja, preuzeo treniranje derventskih rukometaša, a vodio je ekipu koja je bila najmlađa ekipa u tadašnjoj Drugoj ligi (1975).

Krajem sedamdesetih polaže ispit za rukometnog sudiju i ubrzo stiče saveznu kategoriju. Po okončanju sudijske karijere postaje kontrolor suđenja. Sve te godine ostaje i na usluzi svom klubu i daje mu veliki doprinos kao član uprave.