Umjesto maturske slike jednog gimnazijalca

Nikada lipe kod hotela nisu tako lijepo i opojno mirisale kao one davne 1982. godine. Uplela se topla proljetna noć u njihove bujne krošnje, okićene stotinama zlatnih cvjetova, kao da je željela  da zagrli maturante derventske gimnazije. Oni, svi odreda sretni, nasmijani, ponosni... iza njih je ispit zrelosti.

Kasnim na okupjanje vraćajući se sa utakmice rukometaša iz Bos. Broda. U oznojenom dlanu stišćem pozivnicu za matursko veče, štampanu samo za ovu generaciju: na bijeloj podlozi plesni par u plavom, simbolizirajući valcer, ples koji će otvoriti  matursku zabavu u hotelu Biser i stihovi  koje je, za ovu priliku, napisao pjesnik Duško Trifunović: „U život idu maturanti”. Slijedi  spisak maturanata po razredima i njihovih profesora.

Ova generacija kao da je znala da će njen put biti drugačiji, možda zato nikada nije imala svoju matursku sliku u nekom od derventskih izloga. Slika je, ipak, ostala duboko urezana u sjećanje svih nas, da je nosimo kroz sve ove naše godine, kao i ono neprocjenjivo blago znanja koje smo sticali u gimnazijskim klupama.

Danas, kada smo se nepovratno udaljili od njih, zvuče besmisleno sve radosti zbog petica i sve ljutnje zbog promašenih odgovora. A godine, koje nam nepovratno bježe, samo još više otkrivaju vrijednost tih znanja koja su obogaćivala našu opštu kulturu i otvarala nam prozor u svijet. I ne kaže se uzalud da je najljepše đačko doba.

Kada se zaborave muke kontrolnih radova i pismenih zadaća, koje ti više „ništa ne mogu”, kako je lijepo kada u sjećanje ušeta hladna, bosanska zima i stara peć iz naše gimnazijske učionice. Oživi u mojim ušima pucketanje uglja, kojeg smo neštedemice ubacivali u peć, sve dok nas podvornik Bakula ne bi „naružio” zbog vječito praznog sanduka za drva. Sada, kada su gimnazijski dani daleko iza nas i kad nas život pritišće raznim obavezama, bilo bi lijepo pobjeći malo od stvarnosti, pustiti da nas ponesu ona lijepa sjećanja u dane đačke bezbrižnosti. Tako bih rado, još jednom, sjeo u onu prvu klupu u srednjem redu pored Duška, pa da se prisjetim drugova, časova i profesora. Ili da me, za trenutak, u te dane vrati neki prijatni detalj, kao onaj smijeh, kad neko uspavan iz zadnjih klupa, na pitanje profesorice Fate: „Šta se sve uzgaja u Španiji?”, bubne: „Turizam!”, našto bi uslijedila profesoricina hitna ispravka, upućena redu do prozora: „Daj, bonićko, otvori prozor da izađe ova glupost”. A danas, eto, moj školski drug Enko „uzgaja turizam” tamo  negdje kraj dugih, pješčanih plaža te iste Španije.    

Strogost zakona fizike profesor Muhidin ublažavao je vicevima, kako ih je samo on lijepo znao da dozira u svojim predavanjima, pa smo lako učili s njim. Profesoru Ramizu sam zahvalan što me danas djeca ne mogu uhvatiti u neznanju kada ih odvedem na izlet u Ardene, jer još uvijek im znam, bez greške, pokazati: glog,  jagorčevinu, bokvicu, preslicu, jasen... Časovi latinskog kod profesorice Julije bili su časovi i jezika i kulture. Učila nas je zašto „nomen est omen”, a „nomina sunt odiosa”. Najljepše  rasprave vodili smo na časovima književnosti. Jednom smo se, gotovo, posvađali zbog Geteovog Vertera. Jedni su tvrdili da je kukavica, drugi da je heroj. Na kraju smo shvatili da svi možemo imati pravo ako imamo dobre argumente, a sve to zahvaljujući profesorici Mariji Ledić, koja je bila jedna fina, lirska duša i koja nas je vješto vodila kroz bogatstvo i ljepotu pisane riječi.

Kako smo tek bili „važni” u bijelim mantilima kada bi se u hemijskom laboratoriju našle epruvete u našim rukama. Ni teorije se nismo bojali, jer bi nas uvijek okuražio  glas profesorice Nadežde: „Priđi mi s osmjehom i ketonima”. Njoj taj osmijeh nije nikada silazio sa lica.  

Stazama Pitagore i Dekarta proveli su nas profesorica Veselinka i profesor Najo, dokazujući nam da ni matematika nije uvijek bauk.

Kada bi život bio splet ulica, one bi bile prošarane vedrim prugama svjetlosti i prohladnim sjenkama. Moji gimnazijski dani bili bi sigurno jedna od najljepših pruga svjetlosti.

© autor teksta: Damir Delić Dačo