Svima vama koji, s vremena na vrijeme, prošetate “Derventskim korzom” želim pregršt sreće, uspjeha i dobrog zdravlja u Novoj 2010. godini.
Kada se približi kraj godine probude se u nama one davne, idilične sličice zima našeg djetinjstva. Niko se nije tako radovao i uživao u zimskim čarima kao djeca. A lijepo bi bilo vratiti se, bar malo, u te davne dane. U vremena kada, snijegom okićenu, zimu nismo posmatrali kroz ekran kompjutera, ni sa slušalicama u ušima, kada zimsku idilu nisu kvarili učestali pozivi s mobitela...
Kako bi bilo lijepo probuditi se u one dane zimskog ferija, kad se jutro najavi pucketanjem drva u peći, a pogled na prozor, koji je noćna studen išarala injem, ispuni oči radošću, jer... vani, eto, opet pada. Krupne pahuljice u naletu osvojile sve: bijele se krovovi nakićeni ledenicama, koje će poslije razigrana djeca skidati grudvama. Snijegom zatrpana cesta stopila se s trotoarom u jednu široku pistu, obilježenu tek pokojom stopom ili tragom sanki. Dan obučen u bijelo ruho obećava radost i poziva na druženje.
Na stolu se puši topli kakao i čeka nas kriška kruha namazana marmeladom. Ples pahuljica neodoljivo nas poziva vani, a s promrzlim vrapcima na prozorskom oknu dijeli se ostatak doručka. Sa dna ormara izvlače se čarape, vunene rukavice, šalovi i kape... pa, trkom niz stepenice do kraja stubišta, gdje sanke već čekaju.
Bez zvona, bez trube, bez poziva... svi smo na ulici, „lete” sanke i ligure niz strme ulice i snijegom prekrivene brijegove. Hrabriji će na zaleđenu baru da izvode egzibicije i „piruete” na šlicurama. Ubrzo se zacakli ledena, brza klizaljka. Hrabrije sankaše čeka prvi berdek, a neki prave prve slalome na skijama... i lete, lete grudve na sve strane. Mlađi i strpljiviji prave svoje snježno remek-djelo : stari okrnjeni lonac, mrkva iz maminog špajza, stara islužena metla iz šupe, komadići ćumura... i rodi se snješko.
Bijeli pokrivač, koji
osta pošteđen sanki i dječjih stopa, okiti se tragovima preslikavanja tijela u snijegu, pravljenjem labirinta, a od navaljanih grudvi izniknu tvrđava koja će služiti kao zaštita u „ratu grudvama”. Tu idilu nisu kvarila ni auta, ona su spavala čvrstim zimskim snom u garažama, a samo bi ponekad zazvonili praporci velikih zaprežnih sanki. Ništa nas nije moglo otjerarti sa ulice: ni grudve od kojih bi nam zabridjelo mjesto gdje bi nas pogodile, ni promrzle ruke u vlažnim rukavicama, ni hladnoća što štipa obraze, ni brojni padovi ...
Poziv na ručak stigao bi kao kazna, ali i „tajm-aut” da se ugrijemo i bar malo osušimo morkru odjeću i obuću, pa onda, ponovo, sve iz početka do kasno u noć. Televizija nam, u te dane, nije bila neko zanimljivo društvo. Odgledali bi tek neke omiljene dječje serije, kao što su u moje vrijeme bili Pipi Duga Čarapa ili Kekec, ali nas nije ni plašila virusima, gripama, vakcinama... Topli čaj, špinovani šećer i obloge od rakije ili jabukovog sirćeta, već su nas ubrzo vraćali u igru. A kad Nova godina zakuca na vrata radovali smo se Djeda Mrazu čije smo paketiće željno očekivali, nestrpljivi da što prije
otkrijemo njegov sadržaj. Naročito nam je bilo važno koja nam se igračka
posrećila.
Danas, toliko godina poslije, stadoh kraj prozora posmatrajući kako pada prvi snijeg. Pa, učini mi se, za trenutak, da čujem pucketanje drva u šporetu. Kao da zamirisa iz rerne tek izvađena štrudla sa šipkovim prekmezom, dok se na stolu još puši topli kakao. Samo još da niz prste klizne pekmez s kriške...
autor teksta © D. Delić Dačo
Nema komentara:
Objavi komentar