Ljepše je suditi

Za moj najdraži sport – rukomet vežu me lijepe uspomene, brojna druženja sa sportašima, zanimljiva putovanja, a i tri decenije aktivnog bavljenja suđenjem. U mojoj rukometnoj sehari čuvam dnevnik u kojem sam brižljivo vodio evidenciju o odsuđenim utakmicama. Bilo ih je tačno 1064, najprije po rukometnim terenima nekadašnje Jugoslavije, a potom i Belgije, zemlje u kojoj danas živim i rado sa prijateljima odlazim na rukometne utakmice. 

Djetinjstvo i mladost proveo sam na derventskom rukometnom igralištu prateći godinama ovaj klub, igrajući za mlađe selekcije, ali mi se nekako najviše svidjela uloga djelioca pravde na terenu. Pa sam veoma rano, iako još nisam bio punoljetan, započeo svoju sudijsku karijeru.

Počeo sam, kao i svako dijete sa igrališta, redovno prisustvovati treninzima i utakmicama tada najpopularnijeg derventskog sportskog kluba, ali i pomažući u organizaciji utakmica. Našao bih se pri ruci oružarima kluba, pa bih zauzvrat bio počašćen da mijenjam brojeve na semaforu. A koliko sam, tek, rukometnih plakata polijepio po gradu... Kako sam rastao tako su i zadaci bili ozbiljniji, pa sam postao i zapisničar na utakmicama. Želio sam uvijek da pomognem klubu, naročito oko organizacija utakmica, a sretan sam što su ljudi iz uprave to uvijek cijenili. Redovno su me pozivali i na sastanke uprave, davali mi poklone (knjige sa posvetama, sportsku opremu), a redovno su me vodili i na gostovanja gdje bih najčešće vodio stručnu statistiku.

Sve to me nije sprječavalo da i dalje aktivno igram rukomet, najprije kao polaznik pionirske škole rukometa, a prvim rukometnim vještinama učio me, tada najbolji derventski rukometaš, Midhat Pipić. Poslije sam nastupao za juniore Dervente koje je vodio Drago Glavaš. Uspješno smo se takmičili u regionalnoj juniorskoj ligi i redovno učestvovali na juniorskim prvenstvima.

Na insistiranje tada poznatih derventskih saveznih rukometnih sudija, Đurovića i Andrića, uspješno polažem ispit za rukometnog sudiju, što je bilo jako neobično za nekoga sa nepunih 16 godina, jer obično se za suđenje opredjeljivalo nakon završene igračke karijere. Za suđenje prvenstvenih utakmica morao sam čekati punoljetstvo, pa sam iskustvo sticao sudeći prijateljske utakmice i turnire. Jedan od njih je bio i tradicionalni Memorijal Duška Andrića, na kojem su nastupale ekipe iz prve i druge lige. Male olimpijske igre za osnovce i srednjoškolce, kao i radničke sportske igre bile su lijepe prilike za održavanje forme i kontinuiteta u suđenju. Moje pravo „vatreno krštenje” bilo je na prepunom Partizanovom igralištu, 1981. godine, kada je RK Derventa igrala protiv prvaka Čehoslovačke, ekipe Črvene Hvijezde iz Bratislave. Iste godine imao sam čast suditi i utakmicu protiv Juniorske reprezentacije Jugoslavije, koju je vodio Arslanagić, a u njoj su igrala mnoga poznata prvoligaška imena.

Derventa- Črvene Hvijezda

Već u 21-oj godini bio sam preveden u Republičku sudijsku kategoriju, a sa 23 godine postajem najmlađi savezni rukometni sudija u Jugoslaviji, koja je u to vrijeme bila najjača svjetska rukometna sila. Prvenstvene utakmice počeo sam suditi 1981. godine u ligi Sjeveroistočne Bosne sa kolegom Zlatkom Erešom, a poslije tri godine dolazimo na Republičku ligu BiH, da bi od 1987. godine sudili veoma kvalitetnu Međurepubličku ligu BiH-Vojvodina. Već prve sezone imali smo odličan prosjek ocjena (4,5). Promjenom pravilnika, Zlatko i ja, zbog razlike u godinama, bili smo prinuđeni nastaviti karijeru sa novim partnerima. U naredne dvije sezone sudim sa Banjalučaninom Tugomirom Anušićem (koji poslije odlazi u SAD i ostvaruje uspješnu internacionalnu karijeru), a potom i Zahidom Mehagićem iz Cazina, da bih od 1990. godine sudio u paru sa Almirom Džemidžićem iz Doboja na Drugoj saveznoj ligi.  

Moja posljednja utakmica bila je 4. aprila 1992. godine na Drugoj saveznoj ligi u Bečeju. Igrom slučaja, utakmica je prekinuta zbog nestanka električne energije, a već po povratku kući sa utakmice dočekale su me barikade. Po ocjenama kontrolora bio sam sa tadašnjim partnerom, Tuzlakom Dragom Tomićem, prvi na listi i naredne sezone trebali smo suditi Prvu saveznu ligu. Ali, stigao je rat.

Z. Ereš i ja na finalnoj utakmici kadetskog prvenstva BiH u Maglaju 1986. (Borac BL - Sloga).

           Ostaje lijepa uspomena na 430 odsuđenih utakmica na prostorima bivše Jugoslavije i lijepa i nezaboravna druženja uz rukometne terene. Vrijedi još spomenuti i da sam imao čast i  da 1988. godine budem izabran za predsjednika Zbora rukometnih sudija Derventa, kojeg su sačinjavale sudije iz Dervente i Bos. Broda. Malo koji zbor se mogao, u to vrijeme, pohvaliti sa tolikim brojem sudija savezne kategorije.  

Po dolasku u Belgiju registrovan sam kao sudija pri prvoligašu HC Union Beynoise, ali mi priznaju samo kategoriju u rangu naše republičke, pa krećem gotovo iz početka - od treće lige.  Odlične ocjene kontrolora dovode me 1994. godine na Drugu ligu, a već naredne 1995. godine i na Prvu ligu, na kojoj ostajem trinaest godina.

             Sezona 2007/08. bila je moja posljednja u sudijskoj karijeri, oprostio sam se od pištaljke nakon 634 utakmice, od toga 407 saveznog ranga i kupa. U belgijskom prvoligaškom prvenstvu znao sam suditi i po 17 utakmica najvišeg ranga u jednoj sezoni. Imao sam čast da sudim gotovo sve najznačajnije utakmice: finale kupa, utakmicu finala Play-offa koja je odlučivala prvaka Belgije... a posebno mi je uspješna bila 2005. godina.  

Proglašenje najboljih u belgijskom rukometu (Dvorac Wegimont 1999. godine).

           U tradicionalnim godišnjim izborima za najboljeg rukometaša, rukometašicu i sudiju, često sam bio u samom vrhu, stizao nekoliko puta i do drugog mjesta. Naročito me raduje da mi je većina poena dodjeljivana od strane trenera.

       Smatram da sam imao jako lijepu sudijsku karijeru. Nikada moja utakmica nije bila predmet neke žalbe, nikada nisam bio fizički ugrožen kao djelilac pravde, niti sam bio insipracija novinarima za neke loše komentare. Najljepša su, ipak, druženja sa sportašima, kao i biti akter utakmica na kojima je publika uživa u dobrom rukometu... ali i zadovoljstvo da sam i ja, na nekin način, ostavio traga u životu mog najdražeg RK Derventa.

Pred početak finalne utakmice play-offa za prvaka Belgije 2005. godine

Najljepša su, ipak, druženja sa sportašima, kao i biti akter utakmica na kojima je publika uživa u dobrom rukometu... ali i zadovoljstvo da sam i ja, na nekin način, ostavio traga u životu mog najdražeg RK Derventa.