Ćirom prema jugu

Ćiro vozi počasni krug

Ova fotografija je napravljena 1965. godine kada je parna lokomotiva (185-003) popularnog “ćire” krenula na svoju posljednju vožnju prugom prema Bos. Brodu, a cijelo vrijeme duz pruge čuo se pisak lokomotive koji je tužno odjekivao kroz naseljena mjesta. Odluka o ukidanju uskotračne pruge, koja je prolazila i kroz Derventu, donosena je godinu dana ranije, a poslije ukidanja lokalnog voza “ćire”, naredne tri godine (do 1. maja 1968.) odvijao se još samo teretni saobraćaj. Tada počinje uređenje tzv. “carske džade”, asfaltnog puta od Bos. Broda preko Dervente i dalje ka unutrašnjosti.

Ćiro na željeznickoj stanici u Derventi (u pozadini stari tvornički dimnjak)

U jesen 1878. bila je izgradena pruga do Dervente, a koja je imala svoje ishodište od velike riječne luke u Sijekovcu, budući da je obala u Bosanskom Brodu bila, zbog plićaka, nepodesna za pristajanje brodova. No, 1879. godine bila je poplavljena i luka u Sijekovcu, pa su brodovi uplovljavljali Ukrinom sve do Otočaka, današnjeg Novog Sela, odakle se tek mogao produžiti put željeznicom. U Otočaku se postojale mnoge barake za smještaj ljudi i konja koji su sudjelovali u gradnji pruge, pa se po tome i mjesto nazvalo Novo Selo. Graditlji pruge nisu se zaustavili u Derventi, nego se odmah pristupilo savladavanju uskopa i klizavog terena preko Ljupljanice, da bi se tako prodrlo do doline rijeke Bosne. Tako je već u aprilu 1879. bila sagrađena pruga do Žepča, a u julu iste godine i do Zenice (185 km). Promet ljudi i robe prema Sarajevu naglo je rastao. Prve lokomotive bile su tipa « Kraus », jačine od 20 do 60 konjskih snaga - prema teretu koji su morale povući.

Vec 1880. uvode se u promet nove « Krausove » lokomotive sa 150 konjskih snaga, a njima se dodaju « Klozeovi » vagoni koji su mogli primiti teret od 6 tona. Paralelno s tim, ucvršćivan je i donji stroj pruge. 1885. godine uvedene su prve radijalne lokomotive sa tri zglobljene osovine i sa snagom od 200 konjskih snaga, koje su mogle prevući preko Ljupljanice kompoziciju sa teretom od 150 tona.

Ćiro izmedju Bos. Broda i Dervente

Do gradnje uskotračne željeznice došlo je sasvim slučajno. Austrougarska je u ljeto 1878. bila praktično "uhvaćena na spavanju" : Berlinskim kongresom dodijeljene su joj na upravu Bosna i Herzegovina, a državne željeznice nisu bile spremne da zemlju povežu sa ostalim Monarhijom. Tako je vojska na brzinu našla neku rashodavanu prugu i vozila, pa ih je dovukla u Bos. Brod. Sa takvom prugom mogla su se i premostiti ilovasta brda između Dervente i Kotorskog, pravcem kojim je od davnina vodio i kolski put kojim su se graditelji pruge uveliko koristili. 15. jula 1897. krenuo je prvi ćiro iz Bosanskog Broda prema Derventi.

Zabilježeno je da je prugu za Derventu gradilo 40 inžinjera i 4.000 radnika, a trasa je imala nekoliko vrlo teških tačaka. Nije bilo vremena za izradu bilo kakvih tehničkih studija i elaborata.
Za putnički saobraćaj preuređeno je 10 «lorisa» na taj način što su u četiri ćoška vagona postavljeni vertikalni stubovi i razapeto krovno platno, zvano «Segeituh». Čeone strane zakovane su daskama, a bočne strane kola bile su zastrte zavjesama. Sve ove okolnosti imale su za posljedicu da su prvih dana u saobraćaju vozna vremena bila enormno duga, pa je voz iz Bos. Broda do Zenice vozio 15 sati.
Kod putničkih kola bile su četiri klase. Prvom klasom jedva se ko vozio, bila je preskupa jer je iznosila 8 helera po jednom kilometru. Druga klasa stajala je 6 helera po kilometru, treća 4 helera, a četvrta 2 helera. U vagonima IV klase nije bilo ni klupa ni kozeta, ali se društvo moglo ugodno zabavljati sjedeći na podu. Jedan od većih udesa na pruzi dogodio se u proljeće 1913. kada je, uslijed odrona zemlje, između stanica Kamen i Ljupljanica, lokomotiva pala u provaliju.
(Najviše podataka preuzeto iz knjige "Grad pored rijeke" Dr.Đ. Basler)

Nekadašnja Direkcija carskih i kraljevskih bosanskih željeznica

Ostaje zapisano da je desetog dana septembra 1878. godine u Derventi osnovana prva Direkcija bosanskohercegovačkih željeznica, pod nazivom «Direkcija carskih i kraljevskih bosanskih željeznica». Direktor je bio austrougarski major – ing. Johan Tomasek.

Kada sam prvi put, nakon posljednjeg rata, došao u Derventu, ova zgrada je bila čitava. Već naredne godine je srušena. Dok drugi ljubomorno čuvaju svoju kulturnu i povijesnu baštinu, Derventa je, eto, zauvijek ostala bez jednog lijepog spomenika koji je svjedočio o nekadašnjoj veličini i značaju grada Dervente.

Rampa

Jedno od rijetkih svjedočenja na vrijeme kada je pruga prolazila kroz naš grad, ostalo je ime Rampa za jedan dio grada.
Sjećam se, tek toliko, da smo kao klinci, tamo negdje u pravcu Žirovine, šiljatim, pruškim kamenjem gađali one bijele čašice na banderama, hodali po šinama takmičeći se ko će bolje držati ravnotežu, ali i između šina po onim, uvijek masnim pragovima.

I sad mi se, ponekad, čini kao da je taj konzervans sa drvenih pragova “ušao i u nas same” da neda da vremenom ovlada zaborav na čaršiju našu. Ostali su, godinama poslije, da svjedoče o tom vremenu derventskog ćire: tabla sa natpisom “Derventa” na zgradi nekadašnje Direkcije željeznica, mala kućica na Vekterhausu koju smo rado posjećivali kada smo išli na kupanje, par ogoljenih željeznih konstrukcija mostića preko potoka … I dugo poslije nestanka ćire, kada bi krenuli negdje njegovom starom putanjom, po navici se govorilo da „idemo prugom“. Prugom čiji su vozovi otišli… zauvijek.