Kraj avgusta u Derventi bio je oproštaj od
kupanja na ukrinskim plažama, vrijeme kada bi izlozi derventskih knjižara
najavljivali novu školsku godinu i kada su sportaši igrali prve pripremne utakmice. Samo bi druga
predstava u kinu i dalje ostajala aktuelna, jer za prvu predstavu „air-condition” od
tri prozora nije pružao dovoljan komfor u toplim ljetnim noćima. Bilo je to i
vrijeme kada bi lijenu, popodnevnu tišinu na ulicama redovno narušavao glas: „Popravljamo kišobrane, oštrimo makaze,
noževe...” a i pravo vrijeme da se počne misliti na polomljene
kišobranske žice, jer bliži se derventski vašer i vrijeme kiša ispod starog
oluka.
Dolazio je još jedan novi, stari derventski vašer
i svi putevi su vodili ka starom mostu. U gradu su se pojavljivala i ona lica koja nismo imale priliku viđati osim u
vašerske dane. Na vrata su zvonili prosjaci, sa naglaskom na koji nismo navikli, a bili su česti gosti u ove
dane. Dječurlija bi sa pristojne udaljenosti posmatrala mečku dok
igra na ulici, uz nepravilni ritam doboša. Igra bi
se samo povremeno prekidala kako bi umorni svirač, mrkog lica, pokupio pokoji bačeni
dinar sa prašnjavog asfalta.
U noćima derventskog vašera trotoari glavne
ulice postajali su pretijesni za mnogobrojne
prolaznike. Hodalo bi se i
ulicom što je izazivalo nezadovoljstvo rijetkih, nestrpljivih vozača, koji bi
kroz prozor malo gunđali, a više otpozdravljali poznanicima. Vašerska atmosfera
osjetila se već na Rampi, dolaskom pred
Aginu kafanu. Dok bi se na ulazu u baštu vrtili janjci, Ganija je žonglirao između punih
stolova, noseći naredane tanjire. Za to vrijeme Puho bi sortirao pečenje,
jednom rukom brišući znoj što mu
kaptao sa čela, ostavljajući mlađem bratu,
Ademu-Žabi, kao najvrijednijem i najsimpatičnijem, da dočeka i smjesti
mnogobrojne goste koji pristižu. Za roštiljem, Alija i Kazija nestrpljivo bi
čekali da se Frentera probije sa vrećom
lepina kroz masu na ulazu. Tahir, Ćiro i Gala su se
već prešaltali na vašerski repertoar pjesama: „Imam šupu, joj, imam šupu i na šupi rupa...”.
Na mostu ukrašenom zastavicama, a na svom
stalnom mjestu desne strane, stoji legenda Starog mosta - Himzo Lepir, popravljajući, uz
osmjeh, svojom drvenom štakom
nakrivljeni šešir. Tek bi se povremeno podigao sa šilteta da bi, gotovo neprimjetno, „ušnjirao” pare.
Nasuprot njega je čistač cipela. Zanat je već poodavno izumro, ali prašnjave ili
blatnjave ulice u vrijeme vašera i njemu bi donijele nafaku. Tu su i mnogi improvizovani štandovi poredani uz betonsku
ogradu mosta, nakićeni goblenima i reprodukcijama slika, pa prodavači šargija, na kutiji
izložene šarene pištaljke na vodu...
Oko žućkastih svjetiljki mosta bezbroj leptirića pleše svoju ljubavnu igru.
Čitav jedan život u par vašerskih sati stane. Ove hiljade leptira kao da su bili
inspiracija za divnu baladu uz koju smo odrastali: „Ulična svjetiljka
baca svjetlost u krug...”. Samo što su
ovi leptiri bijeli, a ne crni kao u pjesmi. Mjesecima pritajeni u riječnom mulju,
čekali bi tih svojih par sati da bi ih mrak, ispod mosta, ponovo uzeo sebi. Fenomen ukrinskih
leptira, ciklus što ga je priroda eksluzivno čuvala za nas Dervenćane u
vašerskim noćima. Govorilo se da Ukrina cvjeta.
Na ulazu, uz transparent s dobrodošlicom, su prvi
štandovi i prilika da se nešto „ovašeri”“: igračke, majice, kožna galanterija,
bižuterija, đinđuhe... sve u znaku aktuelnih zvijezda: Sandokana i Marijane,
Bee Gees-a, Otpisanih, Diznijevih junaka,
ili sa neizbježnim amblemima
fudbalskih timova, pa sve do suvenira na kojima su Lovačka kuća, Prkos kuća,
amblem vašera ili, jednostavno, gravura: „Derventa”.
Pod salašom „Kod Sajbe”
meraklije već zauzele poziciju. Harmonika veze, Azemina pjeva sevdalinke. Ulazu se gotovo i ne moze prići, a na dugačkim
stolovima, prekrivenim mušemama, obilje pića i pečenja.
Desno od ulaza je „aleja bostandžija”. Lubenice se kupuju na
rižanj, probavaju se „čepovi” kako bi
se uvjerili da je „slatka k’o med”. A, pri povratku kući, malo ko ne bi
ovašerio lubenicu.
Lijevo se ulazi u pravi labirint štandova. Tu su bižuterija, garderoba, ali i grnčari, drveni predmeti i oni pleteni od pruća, plastični, tu su i kačari,
pa onda travari koji „liječe sve bolesti”... Do njih je i štand na
kojem se prodaju proizvodi derventske industrije: od salveta i posteljine
iz „Ukrine”, do „ekovki” i „adidaski”. Posebno je, u vrijeme kišnih vašerskih dana,
bio posjećen „butik” Jugoplastike, koji bi za kratko vrijeme rasprodao
sve čizme.
Do „Mjenjačnice kod Džeme” već dopire muzika sa prvih salaša. Na ulazima pod velike šatore, gurao se narod iz znatiželje ili čekajući da se oslobodi mjesto. Dekor
su činili ražnjevi koji su se okretali, roštilji i naredane gajbe piva. Dok kod
Amira pjeva Kvaka, malo dalje Beli solira na gitari. Prema nasipu smjestilo se par salaša sa izvornom muzikom. Ipak,
samo najuporniji se uspijevaju probiti do šatora pod kojim „ženska u minjaku
i nogu k’o u Safeta” je već na stolu i pjeva: „Davorike dajke”. Tamo gdje bi se možda
previše opustili, pa bi sijevnula pokoja pesnica, začas bi se stvorio
milicijski landrover da vozi na triježnjenje posjetioca koji je previše zavirio u
čašu ili bolje rečeno flašu.
Mlađi bi zauzeli mjesto na nekoj od atrakcija
u zabavnom parku kojim dominira balerina, pa autodromi koje smo popularno zvali „sudari”. Oko
kartinga se širi miris benzina, neki vole drmuskanje na tepsiji, vožnju na
najstarijoj atrakciji – lančari, a tu su
i avioni, konjara i par atrakcija za najmlađe. Poslije vožnje voljelo bi se
zasladiti: šećerna vata, licitarska srca, ušećerena jabuka... Tu su i
nezaobilazni saloni za igre, a najomiljenije su bile partije stonog nogometa i
fliperi, uz hitove sa džuboksa.
Na izlazu iz Kuće straha počinje prepričavanje
i plašenje onih koji čekaju u redu na ulaz. Tu su i ogledala koja nas prave
smiješnim, pa žena sa zmijom oko vrata i gatara sa kuglom.
Pred Zidom smrti čuje se gromka buka motora.
Jovo najavljuje nastup „malog Jovice Nađ, rođenog baš pod ovom topolom na
Derventskom vašaru prije 9 godina”. Istina da će i narednog vašera
mali Jovica imati 9 godina, pa i slijedećeg, pa i još
jednog... Ova vašerska atrakcija je bila među najposjećenijim, ne samo zahvaljujući „fići u zidu smrti”, već i našem legendarnom sugrađaninu Zdravki
Kroli, koji bi u tom ogromnom buretu izvodio prave vratolomije.
U
mirnijem dijelu vašera sretni momak, sa vazdušnom puškom u ruci, poklanja
plastičnu ružu svojoj dragoj. Za
one koji su željeli odmjeriti snagu, trebalo je potegnuti bika za rogove, a
kazaljka bi pokazala koliko su jaki. Sjećam se, jednom, prilaze mu dva
para. Jedan od mladića skida jaknu i
daje svojoj dragoj, podiže rukave i svom snagom ... raspali bika šakom u po
čela. Očito je nesretnik zamjenio ovu
spravu sa onom sa kožnom mješinom u koju se udaralo šakom.
Iako je pravopis nalagao da se kaže i piše
vašar, mi smo ga uvijek zvali vašerom.
Pa smo, tako, mnogim pojmovima vezanim za njega našli upotrebu i u svakodnevnom
životu. U Derventi konjara nije samo zabavna atrakcija, već, naročito u
sportskom žargonu i igrama, se koristila kao izraz dovitljivosti i spretnosti: „jest mu dao
konjaru”. „Vašerska treba” pogrdan je izraz za neke ljubavi u
prolazu, a vašer je bio i sinonim za nered, pa se govorilo: „vašer u kući”...
Na ovu, nadaleko poznatu, manifestaciju
dolazili su ljudi iz ne samo susjednih mjesta, već i onih puno daljih. U sjeni
ovih zbivanja, za većinu bi nezapaženo protekli
stočni vašer i izložba privrede u
sportskoj dvorani.
Derventski vašer ostaće upamćen kao fešta i
manifestacija svih stanovnika našeg grada na koju su rado išle sve generacije
Dervenćana.
A mi, svake godine, u avgustovskim noćima kad
Ukrina cvjeta, poput leptira lutamo oko nekih drugih, dalekih svjetiljki... Samo da nam krila ne sprže.
autor teksta © D. Delić Dačo
Nema komentara:
Objavi komentar