Priča o jednom konzulu i našem ambasadoru

U osnovnoj školi likovno mi je predavao Nihad Hadžihasanović. Slobodno mogu reći da sam imao sreću što sam pripadao generaciji kojoj je, upravo, nastavnik Nihad usađivao ljubav prema umjetnosti uopšte. Ali, i više od toga. Kroz njegove interpretacije umjetnosti, nerijetko i ne slučajno,  isplivala  ta njegova jaka želja da se konzervira i ne zaboravi stil i duh stare Dervente. Ono po čemu su se slike nastavnika Nihada razlikovale od slika ostalih umjetnika, koji su slikali derventske motive, je samo njemu svojstvena spona topline i nostalgičnosti. Kao da je u svoju paletu boja, slikajući derventske fasade i krajolike, uvijek dodavao i malo zlatne.

Sa proslogodisnje izlozbe slika u Derventi

I ne jednom, vodio nas je  sa časa da slikamo te iste motive, tražeći neka zaboravljena, stara vrata na oronuloj zgradi, čije mjesto danas „krasi neka novokomponovana kućerina”. Stari čardaci ili esterajh zdanja su poslužili kao odličan motiv za neku od tehnika crtanja. Ipak, ono što i sad pamtim je posjeta gradilištu novog Doma armije, uz gradsku pijacu, gdje nam je pokazao ostatke temelja stare derventske tvrđave. Čak je i jedan kamen te starine držao u svom kabinetu,  kao da je on dokaz da je priča  o konzulu Mitesseru istinita, onom istom konzulu koji je svojevremeno napravio prvu skicu Derbenta.

Nastavnik Nihad je bio i pokretač lista Udružene osnovne škole  Osnovac. I danas sam ponosan što su neke moje pjesme,  koje sam pisao kao član literarne sekcije, bile objavljene u tom listu. Članovi njegove likovne sekcije su se redovno kitili mnogobrojnim, vrijednim priznanjima.

            Znalo se u našem gradu : gdje su kultura i umjetnost – tu je i Nihad. Osamdesetih godina postaje upravnik i animator Doma kulture, što će našem gradu dati jedan imidž kakvim su se mogli pohvaliti samo veći gradovi. Pamtiće se vrijeme Oktobarskih dana kulture, kada su sale Doma armije i Doma kulture bile redovno pune na pozorišnim predstavama, nastupima horova, književnim večerima, izložbama, koncertima… Gostovali su u našem gradu i mnogi poznati dramski umjetnici : Boris Buzančić, Sena Mustajbašić, Dana Kurbalija, Josip Pejaković, Nada Đurevska….

Osim likovne umjetnosti, njegova velika ljubav su bile i „daske koje život znače”, gdje je dao veliki doprinos u gradskom Amaterskom pozorištu Radnik.

U Nihadovom ateljeu u Gracanici

Bilo mi je neobično drago kada sam ga, neposredno posije rata, sreo u Gračanici, gdje je imao svoj mali, improvizovani atelje. U ovom gradiću bio je dosta aktivan u kulturnoj sferi, često prisutan i u ondašnjem Gračaničkom glasniku. Prihvaćen i cijenjen, bio je i ponovni pokretač tamošnjeg kulturno-umjetničkog društva. Ali… osjetila se u njegovom govoru neka tiha tuga kada smo razgovarali o našoj Derventi. 

Plan grada Dervente iz 1808. godine kojeg je napravio konzul

Nekako mi je u sjećanju najviše ostala njegova priča o jednom konzulu. Zaslugu za jedinu do sada napravljenu i sačuvanu skicu stare derventske tvrđave treba pripisati austrijskom konzulu Paul Joseph von Mitesser-u, ali i kapricu tadašnjeg vrandučkog kapetana. Konzula, izgleda, Dervenćani nisu nikada prihvatili. Ni ovi danasnji „internet-istoričari” koji ga, uglavnom, predstavljaju kao špijuna, zanemarujući činjenicu da se radi o prvom austrijskom konzulu u našoj zemlji, a ni ondašnji vrandučki kapetan, koji je imao sjedište u gradu na „vratima Bosne”. 

Bilo je to vrijeme kada je Napoleonova vojska napredovala u svom pohodu po Evropi, a slavni se Bonaparte ustalio i u Dalmaciji sa svojom Ilirskom kraljevinom. Kapetan Osman-beg Begović bio je svojeglav čovjek, sumnjičav prema strancima, ali  i sultanu. To će ga koštati i glave, jer je on po nalogu vezira bio pogubljen. I nije mu se nimalo sviđala posjeta ovog visokog stranog diplomate, pa je konzulu zabranio dalji put prema Travniku.

Da bi otkazao konzulu gostoprimstvo, vrandučki kapetan nije našao ništa drugo nego da mu ospori kako nema sve potrebne dokumente za nastavak puta  do Travnika. Tako se Mitesser ponovo morao vratiti preko Save da sačeka rješenje ovog međudržavnog problema. Poslije nešto više od mjesec dana, u Slavonski Brod dolaze dva važna turska predstavnika, u čijoj pratnji, uz velike počasti i uz topovske salve  iz Festunga, konzul napokon lađom prelazi Savu.

Tvrdoglavom vrandučkom kapetanu ni to se nije svidjelo, pa je nastavio da tjera po svome, zadržavajući konzula  Mitessera u Derventi. I tek u maju, kad bulbuli pjevaju, odobrava mu da krene za Travnik . Za ova  dva mjeseca prinudnog boravka u derventskoj čaršiji, konzul će, između ostalog,  napraviti i skicu derventske tvrđave sa okolinom.

Doček prvog austrijskog konzula u Travniku bio je na visini, jer je i sam vezir pokazao naklonjenost konzulu.

U Lutvinoj kafani

Put me je jednog toplog, ljetnog dana doveo do Lutvine kafane, nedaleko od stare travničke tvrđave ili kako su je još zvali Rudolfove kafane, po Rudolfu Habzburgovcu, jer je nekada i sam carević na ovom mjestu zastao da se okrijepi.

Podsjetilo me ovo mjesto na priču o konzulu Mitesseru. Pitao sam se da li se ikada ovaj konzul sjećao te naše čaršije, dok je šetao ili odmarao se u hladu oko Šumeće, na mjestu kojeg danas zovu Plava voda, a kojeg su stari Travničani oduvijek zvali Derventa.

Pijuckajući kahvu iz fildžana, na ovom mjestu gdje vrijeme izgleda kao da je stalo,  na kratko  se sjetih tog konzula, ali i velikog ambasadora naše derventske kulture i umjetnosti, mog nastavnika Nihada.

autor © Damir Delić Dačo