Slike koje ne blijede (11)

Na glavnom putu, koji je dolinom Bosne i Ukrine vodio od Sarajeva prema Slavoniji formirana je oko 1570. kasaba Gornja Ukrina, koja je u XVIII st. dobila ime Derventa. Gornja Ukrina je prvobitno bila derbendžijsko selo, koje se, kako piše u defteru iz 1604. nalazilo na "javnom putu koji vodi od tvrđave Tešnja prema Požegi, šumovito je i vrlo opasan derbend gdje haramije presijecaju put i ubijaju putnike".

Zato je 1570. godine Ali-aga, dizdar tvrđave Dobora, čijoj je nahiji pripada spomenuti derbent, podigao tu prvu džamiju. Stanovništvo Gornje Ukrine se nakon toga znatno povečalo pa su tu ubrzo izgrađene još dvije džamije, hanovi i karavan-saraj, čime je mjesto preraslo u kasabu.

Na istom putnom pravcu, između tvrđave Dobor i Save razvile su se još tri kasabe: Dubočac, Kotorsko i Velika. Dubočac na Savi utemeljio je Sulejman-beg, kapetan Save, podizanjem džamije i drugih vakufskih objekata. To mjesto je vrlo brzo postalo značajnom skelom, odnosno vezom bosanske i slavonske Posavine. (odlomak iz "Historije Bosnjaka", prof.dr. M.Imamovića).

Ispred Prkos kuće i Narodne osnovne škole (današnje biblioteke).

Šejh-Omerovo turbe nalazilo se neposredno ispred Gradske džamije.
Šejh-Omer, veoma učen i poštovan čovjek, došao je u Derventu početkom 19. vijeka, za vrijeme derventskog kapetana Muhamed-bega. U turbetu su bila dva mezara: Šejh-Omerov i njegove žene Aiše.

Stara pošta na Harmanu. Harman je bio poznat i po prvoj apoteci, trgovinama, kafanama i zanatskim radnjama. Tu su se još dovozile žitarice i drva na prodaju, a jedno vrijeme tu je bila i ledara koja je snabdijevala ledom derventske kafane.

                                                                Derventa 1918. godine.

Ulica Vase Miskina (nekada se zvala Kraljice Marije ulica) bila je posebno bogata trgovinama i zanatskim radnjama.

Priv. Zemaljska banka za Bosnu i Hercegovinu.

Iz Fermana Mühimme deftera može se saznati da je prvi most na Ukrini sagrađen davne 1575. godine. Gornja slika je napravljena u vrijeme izgradnje starog drvenog mosta 1934. godine.

Na lijevoj obali rijeke bila je uređena i održavana gradska plaža, a posjetiocci su imali i kabine za ostavljanje odjeće. Na desnoj strani, uz prugu kojom je prolazio ćiro, pod krošnjama hrastova bila je kafana gdje su posjetioci mogli se osvježiti uz kafu, limunadu i kabezo, a navečer se tu akšamlučilo do kasnih sati.

Zašto Dervenćani, danas rasuti po cijelom svijetu, najviše vole svoju Ukrinu i uvijek joj se rado vraćaju? Pa, i samo se mjesto, tačnije naselja s jedne i druge strane rijeke, nekada zvali po toj rijeci (Gornja i Donja Ukrina). Ima neka tajna veza izmedju tog našeg imena Dervenćanin i imena naše rijeke…