Prelijepa basta nekadasnjeg kafica “Tref” prepuna je zelenila, a u debeloj hladovini nas je Salih instalirao svoju mobilnu kancelariju kako bi imao dobar pregled igre niz glavnu ulicu i kako mu ne bi slucajno nesto promaklo dok ispija svoj, ko zna koji macciato.
U ovom kaficu, ukusno sredjenog interijera, posebno je prijatno i veselo bilo sjediti u vecerima vikenda uz muziku uzivo iz muzicke radionice Envera Vejzovica. Uz njega bi ponekad zapjevao za raju i neko od njegovih kolega muzicara (kao na ovoj slici, Alen).
A uz dobru muziku ide i dobro raspolozenje.
Gustavu posebno godi sto ima kafic u blizini Harmana gdje je on odrastao. I prica nam Gustav kako je kad su Ameri bili na mjesecu i bacili iglu u pravcu sredista Zemlje, igla je pala... na harmansku lipu.
Narocito prijatne trenutke proveo sam u drustvu mojih sugradjana koji su dosta stariji od mene, jer malo ko moze tako lijepo pricati o Derventi kao oni. Koja su se predivna sjecanja mogla cuti za ovim stolovima...
Suad je sa Enverom otpjevao par sentis stvari...
...a onda je Vejza razvezao jedno kolce i podigao goste sa stolova.
Nekima vise pase da stoje i bace pricu...
...jedni, opet, lahko padaju u sevdah...
...a nekima prija da se povuku u "hladovinu suncobrana".
Sejo i Enver su zapalili raju kao da smo, u najmanju ruku, bili na susretu Dervencana u Holandiji.
Lijevo desno, desno lijevo...tijesno mi...
I mada se cini da ona stara, dobra Derventa spi dubokim snom... ponekad mjesec juli sa svojom fenjerom obasja njene stare, nama dobro znane staze i koraci je nasi trgnu iz tog sna...
Nema komentara:
Objavi komentar