Partizanovo igraliste: ovako je to nekad davno bilo…
Prosle su godine i godine... ali navika Dervencana je ostala ista. Ljubitelji sporta, pristigli sa raznih strana svijeta, okupili su se na rukometnom igralistu da jos jednom bodre svoje nekadasnje ljubimce. Ovaj susret derventski rukometasa, koji se vec odrzava petu godinu zaredom, od iduce godine trebao bi biti uvrsten u zvanicni kalendar Derventskog ljeta (predvidjen za zadnju subotu u julu). Kao i svake godine, delegacija rukometasa obisla je mezarluke i groblja na kojima su pocivaju derventski rukometasi i clanovi uprave kluba i polozila cvijece.
Kako je dobro vidjeti vas opet!
Ove godine, nedostajali su nam neki standardni igraci (Elezovic, Lupic...), ali zato rodbina, prijatelji, komsije... nisu propustili ovo lijepo druzenje.
Ovaj susret je bio i vise od jedne sportske manifestacije, jer je to bila prilika da se sretnu i mnogi Dervencani. Treba istaci i to da je rukometno igraliste, nakon sto je godinama bilo zapusteno, ponovo dotjerano i sada ponovo pruza dobre uslove da se na njemu poigra lopte.
Prilika je to da se napravi i nesvakidasnja slika u drustvu sa dva vrijedna derventska sportska radnika, dobitnika ovogodisnjeg priznanja “Derventsko srce” – prof. Husom Jusufbegovicem i Brankom Omazicem, a tu su jos i Smajo Zubcevic i Ekrem Jeganjac-Carli.
Ekipe na terenu dok komsija Ciro na harmonici svira i pjeva nasu derventsku himnu: “Kad pogledam sa Rabica vidim divan grad, Derventa je moj zavicaj, u njoj zivim ja”… a i mi ga u glas pratimo.
Ekipa bijelih predvodjena Haurdicem, Kokicem, Pudicem, Sedlicem, J. Samardzicem, te mladjim snagama: Bijelicem, Barisicem, Tarabarom i Sendijarevicem. Selektor je bio prof. Jusufbegovic.
Golmanski tandem Bandic i Jaganjac su predvodili ekipu crvenih: Pala, Toni Samardzic, Lazarevic, Mujanic, Bodrozic, a krajnje desno na slici je mladi Puljizovic, dobitnik ovogodisnjeg "Derventskog srca" i novi clan premijerligasa iz Gradacca. Sa klupe ih je vodio legenda Sejo Omanovic.
Sudije utakmice: Zubcevic i Delic. Poslije meca, prebacili su nam da smo navijali za domace.
Imao sam cast da provedem prijatne trenutke u druzenju sa sportasima koji su medju prvima pronijeli slavu derventskog rukometa. Ovaj sport je bio dosta popularan medju derventskim djevojkama koje su 1957. godine bile druge u Republici u takmicenju u rukometu (a prve u odbojci). Toj generaciji, izmedju ostalih, pripadala je i gospodja Rahima (djevojacki Zubcevic, Smajina sestra). Tek godinu dana poslije, ekipa rukometasa medju kojima je bio i prof. Huso, ostvaruje znacajan uspjeh tako sto je stekla pravo da se takmici u jedinstvenoj Republickoj ligi.
Bilo je pravo zadovoljstvo slusati lijepa sjecanja ova dva pionira derventskog sporta.
Kako je dobro vidjeti vas opet!Ove godine, nedostajali su nam neki standardni igraci (Elezovic, Lupic...), ali zato rodbina, prijatelji, komsije... nisu propustili ovo lijepo druzenje.
Ovaj susret je bio i vise od jedne sportske manifestacije, jer je to bila prilika da se sretnu i mnogi Dervencani. Treba istaci i to da je rukometno igraliste, nakon sto je godinama bilo zapusteno, ponovo dotjerano i sada ponovo pruza dobre uslove da se na njemu poigra lopte.
Prilika je to da se napravi i nesvakidasnja slika u drustvu sa dva vrijedna derventska sportska radnika, dobitnika ovogodisnjeg priznanja “Derventsko srce” – prof. Husom Jusufbegovicem i Brankom Omazicem, a tu su jos i Smajo Zubcevic i Ekrem Jeganjac-Carli.
Ekipe na terenu dok komsija Ciro na harmonici svira i pjeva nasu derventsku himnu: “Kad pogledam sa Rabica vidim divan grad, Derventa je moj zavicaj, u njoj zivim ja”… a i mi ga u glas pratimo.
Ekipa bijelih predvodjena Haurdicem, Kokicem, Pudicem, Sedlicem, J. Samardzicem, te mladjim snagama: Bijelicem, Barisicem, Tarabarom i Sendijarevicem. Selektor je bio prof. Jusufbegovic.
Golmanski tandem Bandic i Jaganjac su predvodili ekipu crvenih: Pala, Toni Samardzic, Lazarevic, Mujanic, Bodrozic, a krajnje desno na slici je mladi Puljizovic, dobitnik ovogodisnjeg "Derventskog srca" i novi clan premijerligasa iz Gradacca. Sa klupe ih je vodio legenda Sejo Omanovic.
Sudije utakmice: Zubcevic i Delic. Poslije meca, prebacili su nam da smo navijali za domace.
Imao sam cast da provedem prijatne trenutke u druzenju sa sportasima koji su medju prvima pronijeli slavu derventskog rukometa. Ovaj sport je bio dosta popularan medju derventskim djevojkama koje su 1957. godine bile druge u Republici u takmicenju u rukometu (a prve u odbojci). Toj generaciji, izmedju ostalih, pripadala je i gospodja Rahima (djevojacki Zubcevic, Smajina sestra). Tek godinu dana poslije, ekipa rukometasa medju kojima je bio i prof. Huso, ostvaruje znacajan uspjeh tako sto je stekla pravo da se takmici u jedinstvenoj Republickoj ligi.Bilo je pravo zadovoljstvo slusati lijepa sjecanja ova dva pionira derventskog sporta.
Nema komentara:
Objavi komentar