Asovi čaršije naše (I dio)

Pošto sam godinama, gotovo svakodnevno, pratio derventske rukometaše na treninzima i utakmicama, osjećam obavezu da ovu priču posvetim onima koji nisu svoju rukometnu karijeru krunisali igranjem u prvoligaškim klubovima i za reprezentativne selekcije, ali koji nisu ništa manje, ako ne i više, zaslužni za ugled derventskog rukometa. Po igrama koje su pružali na terenu i poštovanju rukometne publike bili su to asovi čaršije naše.

Derventa je oduvijek vrijedila za pravi sportski „rasadnik” dobrih igrača koji su se vinuli u sam vrh rukometa, ostvarujući zavidne uspjehe i karijere. Nekako u sjeni tih velikih imena ostali su oni mali, veliki igrači koji su na svojim leđima ponijeli sav teret. Dok je prvima pripadala slava, ovi drugi su proslavljali svoj klub bilježeći godinama njegove rezultate kao svoje lične, nošeni i bodreni vjernom publikom, kojoj isto tako pripadaju ogromne zasluge za sve što je klub ostvario u godinama svog postojanja.

 Iz vremena kada je počelo moje zanimanje za rukomet, ostala mi je u sjećanju  generacija veoma dobrih igrača koji su bili na samom zalasku sportske karijere, a koje su krasili entuzijazam i kolektivnost: Bogdo Vojnović, Edo Bahtijarević, Mojika Pesah, Rato Dodig, Zvonko Mlinar, Stevo Sotonica, Enes Hasičević, Nihad Bandić... Iako u poodmaklim sportskim godinama, igrali su srcem i koristeći svoje bogato stečeno iskustvo. Bez prepotencije i zavisti prepuštali bi svoje mjesto mlađima, spremni da ih uvijek ohrabre ili posavjetuju. Ali... bila je i jedna anegdota vezana upravo za smjenu generacija, početkom sedamdesetih, kada su saigrači jednom kolegi, dugogodišnjem prvotimcu, pripremili pred utakmicu veliki buket cvijeća za oproštaj koji je isti odbio da primi, smatrajući da još nije došlo vrijeme da „okači patike o klin”.

 Koliko je rukomet bio popularan u gradu na Ukrini govori i činjenica da su rukometaši imali svoje vjerne pratioce čak i na treninzima. Jedan od njih je bio i svima poznati električar Sefer: palio bi cigaru za cigarom posmatrajući Midu Alića na golu kako se poslije svakog primljenog gola vraća na početnu poziciju i matematički analizira putanju lopte koja je, na njegovu žalost, završila u mreži; pa Meša, koji bi iz svog poštanskog renoa utrčavao direktno na tribine gotovo istovremeno sa Mirsom Haurdićem, koji je na trening uvijek stizao u zadnji momenat, samo da mu profesor Huso ne bi dao „neopravdan čas”. Na utakmicama svako od navijača je imao svoje mjesto na tribinama: bile su tu i grupe sa Harmana, iz Brodske i Caparika, od kojih je svaka imala svoj kutak na stadionu... pa do najvatrenije raje sa Rampe, za koju je bio rezervisan ćošak tribina lijevo od starih svlačionica. Čika Hidajet je bio u i „odboru za doček” sudija: „Hohštapleru jedan, nismo te mi zaboravili”. Na upit zašto proziva sudije kad utakmica još nije ni počela, namignuo bi i rekao: „Neka, za svaki slučaj”.  

 Ni utakmice koje je Derventa igrala u Bos. Brodu (zbog nedostatka dvorane) nisu predstavljale prepreku da ih publika prati u velikom broju. One bi se poslije prepričavale sa Zdenom Pavličevićem pod harmanskom lipom; pobjede su Mehu Mrkaljevića činile najsretnijim čovjekom na svijetu, a svjedočio bi o tome njegov čelični stisak ruke pri pozdravljanju, iznenađujući jak za ovog mirnog čovjeka koji je znao čekati da svi navijači uđu u autobus, pa tek onda da traži slobodno mjesto. Specijalnost Zemira Subašića bile su sudije, tražio im je sve moguće i nemoguće greške, nije mu ništa moglo promaći kada je u pitanju najdraži mu klub. A i sam Đuro Trivanović vjerovatno nikada nije ni brojao koliko je tura pića platio za svaki osvojeni bod.  Na Rampi ste, opet,  mogli čuti anegdote, kao npr. onu vezanu za prijateljsku utakmicu protiv Borca na Partizanovom: reprezentativni golman Velić pokušava da nogom dodirne prečku za vrijeme zagrijavanja... Sa tribina „sleti”  Prdek u teren pravo do gola i u jednom potezu dodirnu nogom prečku. Borčev golman je ostao „bez teksta”, a publika je to pozdravila gromoglasnim ovacijama.

 I upravo na tim tribinama slušao sam mnoge priče o derventskim rukometašima koje nisam imao priliku da gledam: o Šegiju Bekiću i njegovom ubojitom šutu, o originalnom i neponovljivom šutu „s ereta” Rate Dodiga  ili onom izuzetno preciznom Pere Janjića, koji je znao davati po 13 golova na utakmici... Pričali su i da su u Sarajevu na igralištu FIS-a iza golova bile metalne oglasne table, a Šegi i Miro Dodig su se takmičili čiji će šut loptom jače odjeknuti kada ih pogode.

Vojnović i Omanović

            Ipak, u svim tim pričama dva imena iz generacije šezdesetih i početka sedamdesetih redovno su spominjana kao izeuzetni igrači: Bogdo Vojnović i Sejo Omanović.

            Vojnović se nakon dvije sezone provedene u banjalučkom prvoligašu vratio  u Derventu, gdje je cijelu jednu deceniju bio jedan od najistaknutijih igrača i vođa ekipe. U Banjaluci je zbog svoje brzine igrao na krilu, a u Derventi najčešće na desnom beku. Interesantno je da je Bogdo  bio izraziti dešnjak, a igrao je na desnom beku. Bio je poznat po ubojitom i veoma preciznom šutu sa zemlje, iz „šasej-koraka” sa dijagonalom bi snažno pogađao rašlje. Malo koji igrač je imao tako razrađen šut iz zgloba. Po kišnom vremenu bio je stručnjak za tzv. „žabice”. Pamtiće se i njegova srčanost i požrtvovanost u igri u odbrani. Po završetku igračke karijere bio je trener u klubu i član uprave, a nakon toga dugogodišnji savezni rukometni sudija i kontrolor.

            Sejo Omanović se rukometom počeo baviti još u osnovnoj školi. Bio je jako talentovan za ovaj sport i veoma brzo postao član Radničkog iz Sl. Broda. Već  u prvom razredu gimnazije postaje prvotimac i neriješiva enigma za protivničke golmane. Za Derventu je zaigrao 1966/67. godine, u generaciji Vojnovića, Idžakovića, Bahtijarevića, Zije Jusufbegovića, Glavaša, Bjekića, Hasičevića... Prve sezone prosjek golova po utakmici mu je bio 8. Bio je veoma nezgodan za čuvanje, koristan kao igrač na raznim pozicijama, a nekako mu je, zbog brzine, pozicija na krilu najviše odgovarala. Veoma dobre partije je pružao i na srednjem beku, a bio je poznat kao prodoran i brz igrač, dobar finter, uz precizan šut. Lopta ga je „slušala”, radio je s njom šta je htio, bio je vrlo atraktivan kao igrač, neuhvatljiv za protivnika... gledao bi u publiku dok bi loptu slao pivotmenu „u usta” ili nepogrešivo „skidao paučinu”  iz rašlji gola… Kažu da je u igri bio najveći „romantičar” derventskog rukometa. Poslije Dervente karijeru nastavlja igrajući i trenirajući Kozaru iz Bos. Gradiške,  koja je jednu sezonu igrala i u Drugoj ligi. Pamtim ga kao igrača kroz posljednju njegovu sezonu igranja i kao da još uvijek čujem skandiranje sa tribina Partizanovog igrališta: „Svaki grad uz  naše more ima svoga Lera, mi imamo svoga Lera – Seju bombardera!”. 

                      
                                                    Pipić, Lupić i Elezović

     Kada je u pitanju drugoligaška generacija ističem još trojicu velikih igrača, a koji su svojevremeno ponijeli i titulu najboljeg sportaša našeg grada. Imao sam priliku, ali i zadovoljstvo da ih pratim od njhovog prvog, pa sve do posljednjeg nastupa u dresu RK Dervente.

      Midhat Pipić stigao je davne 1975. godine u redove derventskog drugoligaša kao pojačanje iz zavidovićke Krivaje, koja je u to vrijeme bila u samom vrhu jugoslovenskog rukometa. Za kratko vrijeme se pokazalo da je to bio odličan potez i to na obostrano zadovoljstvo: i derventskih ljubitelja sporta i samog Pipića. Plavokosi mladić, prepoznatljiv po svojim dugim solufima, ubrzo postaje miljenik derventske publike gotovo od svog prvog izlaska na asfalt Partizanovog igrališta. Već u prvim nastupima izmamljuje aplauze i svojim maestralnim akcijama podiže publiku na noge, a sportski novinari o njemu pišu u hvalospjevima.  Pipić je na rukometnom terenu pravi poeta s loptom: brz u kontri, lucidan dok vještim pokretom ruke odvlači golmana u jednu stranu, šaljući loptu  ka u suprotnom uglu… krasi ga  visok odraz sa krila, čak i iz mrtvog ugla  mreža se redovno zatrese, a bio je i nepogrešiv u izvođenu sedmeraca… Iako sitne građe nikada se nije bojao duela.

       Odlično prihvaćen od prvog dana, Pipić je vrlo brzo zavolio grad i njegovu rijeku u čijoj tišini je volio uživati i pecati ribu. Zvali su ga još i Roje, po doktoru iz vremena kada je počinjao rukomet u Bos. Brodu. Samo naš Roje je bio „doktor” za rukomet.  Uporedo je trenirao i podmladak kluba prenoseći svoja igračka znanja na mlade (pripadao sam toj generaciji, zajedno sa Cakićem, Sirovinom, Huseinovićem, Ravlićem, Kantardžićem, Kljajićem…). Poslije,  još kao aktivan igrač, postaje i trenerom prve ekipe vodeći je zajedno sa tehničkim rukovodiocem Bogdanom Boćom Đurovićem. Treninzi mu nisu bili „kao iz udžbenika”, ali je imao istančan osjećaj za  postavljanje igre, insistrirao je na šuterskim vježbama, a na vlastitom primjeru je pokazivao kako se treba boriti. Kada se povukao iz rukometa posvetio se isključivo svojoj „Sedmici” (kafiću u zgradama pored autobuske stanice, po njegovom broju na dresu), a derventski klub je ostao bez „čarobnjaka” lake i sigurne ruke.  

       Za Zijada Lupića bih rekao da je bio posljednji vitez derventskog rukometa. U vrijeme kada je RK Derventa tražila nasljednika za nenadmašnog desnog beka Bogdana Vojnovića, stasala je jedna nadarena generacija rukometaša: Dokić, braća Kokić i Lupić, koji se vrlo brzo ustalio na poziciji desnog beka. Atletski građen, ne toliko visok za beka, a čvrst kao granit i neprolazan u odbrani, snažnim bi rukama zaustavljao mnoge poznate šutere. Borio se  srčano i uporno od prve do posljednje minute. Pa i kada bi u napadu trpio udarce, njegove lopte precizno su stizale kako na crtu, tako i do krila. Uzoran kapiten, neustrašljiv, za suigrače pravi lider, svaku pobjedu pošteno je znojem zalio,  a bio je i sposoban da igru pojednostavi do savršenstva.  Igrači su ga poštovali, a i kapiten je bio prvi kada je trebalo da ih zaštiti, razbije tremu i ohrabri, ali ako treba i kritikuje.

        Zikija derventska publika pamti po preciznim i jakim šutevima, naročito iz šasej-koraka, brzim prolazima kroz protivničku zonu, a u odbrani je najčešće imao zadatak da zaustavlja najopasnije protivničke igrače. Sa svojom ekipom „Održavanja” iz „Unisa”, rado bi se odazivao i kada je trebalo uljepšati derventsku sportsku arenu (ograda oko igrališta, konstrukcija tribina itd.). Maestro sa rukometnog terena bio je i majstor svog zanata.

        Najteži igrački početak imao je Haris Elezović. Pošto su mu suigrači bili raja iz ulice svaku pogrešku duplo je plaćao: od trenera i posebno, od svog društva. Opraštanjem Bandića od aktivnog igranja, odlaskom Jaganjca i Boškovića, Derventa je tražila pouzdanog čuvara mreže. Haris se nametnuo svojim stilom modernog golmana, braneći uspješno postavljačkom tehnikom,  odlično pokrivajući gol sa krila, a njegove kontre su imale veliku preciznost.

        Na poziv Ekrema Jaganjca odlazi u drugoligaša iz Bugojna, s kojim još više usavršava golmansku tehniku i postaje okosnica ekipe Iskre. Poslije se vraća u matični klub. Haris ekipi donosi sigurnost svojim bravuroznim odbranama, derventska kontra je ponovo proradila, a protivnički šuteri su imali mnogo muke da realizuju sedmerce koje je Haris sa lakoćom branio. Sigurno nije pretjerano ako kažem da je, od svih igrača koje sam pratio, Haris bio taj koji je svojoj ekipi donio najviše bodova. Nastupao je i za omladinsku reprezentaciju BiH.

       Haris je karijeru nastavio u Njemačkoj, kao i kapiten Zijo Lupić. Uz njih dolazi i generacija sa kojom sam proveo najljepše sportske trenutke.

Delić, Pudić, Bošković, Pipić, Elezović, Nujić, Nakić, Kokić, Memić, Anušić, Mijatović i Lupić.