Hotel Biser

Kadkada bih, sasvim slučajno, nabasao na neku staru fotografiju u zaboravljenom albumu, nekoj staroj knjizi ili požutjelom, starom izdanju Derventskog lista. A onda bi se, poput grmljavine iz vedrog neba, probudile uspomene i zakotrljala sjećanja kao grudva snijega niz padinu, da bi, na dnu, velika bijela kugla postala.

Ponese me sjećanje u vrijeme kada su Keno Tarabar & band svirali u hotelu. Keno je imao običaj da, čim ugleda Spahu kako ulazi na vrata, prekine muziciranje i počne svirati taktove Pink Pantera. Spahu je to nerviralo, pa je jedno vrijeme izbjegavao ulazak u salu. Samo bi provirio kroz salonska vrata, ali čim bi ga Keno ugledao, rekao bi u mikrofon: „Hajde, bolan, Spaho ulazi slobodno, neću svirat’ Pink Pantera”.

Kao da gledam... na recepciji par nestrpljivih gostiju čeka da telefonira, a što je u to vrijeme bila jedina veza. Recepcioner i Smajičak ubjeđuju nekog gosta, kome priroda nije bila izdašna u pogledu kose, da mu je lična karta sada puno ljepša otkako mu je recepcioner iscrtao kosu i brkove. I dok gost gunđa, recepcioner mirno završava smjenu i sjeda u svoje auto, ulazeći na vrata od suvozača. Drugog načina nije ni bilo, pošto su vrata od vozača bila zavarena.

U maloj sali, što vodi ka baru, Džemo Kalješa zadrijem’o za stolom. Usta širom otvorena. Neko mu stavio cigaru, a koju Puho u prolazu pripaljuje. On... ni da trepne. Par minuta kasnije, eto ga, ulazi u salu stiskajući mokru maramicu preko usta. U salonu, pred televizorom, grupa ljudi gleda Sportski pregled. U zraku lebdi gusti, sivi dim cigareta. Mogao bi se nožem sjeći. Reklo bi se da i  kroz ekran prolazi, pa kao da ni golman nije ništa vidio od tog dima kada je krenuo na loptu. „Evo, Džajić nek' kaže jel' bio ofsajd”, neko će iz gomile, pokazujući na jednog od šefova iz hotela. Nikada mu nisam znao pravo ime, svi smo ga zvali „Džajić”, jer je izgledom podsjećao na legendarnog fudbalera.

 Pred ulaz u salu, koji je uglavnom služio kao „čekaonica” za vrebanje prvog praznog stola u velikoj dvorani sa muzikom, povremeno navrati kuhar Rešo. Usput ispriča neku od svojih priča: „Zovu, da znate, zovu kad procvjeta možete pohovati”… Zatim odlazi nakratko u kuhinju, vraća se i nastavlja: „Eh,  da vi samo znate kakav  je to specijalitet”.   

To je bio, vjerovatno, jedini hotel u kojem su naručene flaše pića dolazile na sto ispečatiranih etiketa (mjera direkcije da se spriječi unošenje pića), gdje se naručivao „sok od pepsija, štok - od prozora ili vrata”… hotel na čijoj se fasadi nije moglo pročitati kako se zove, jer nije bilo natpisa.

Ali, bilo je to mjesto na kojem su se na najromantičniji način ispreplitali suživot i duh jednog malog grada, u kome su se ljudi družili, uvažavali, pa i voljeli su se našaliti kako na tuđi, tako i na svoj račun. U tom smo hotelu slušali muziku  čiji nas taktovi i danas vraćaju u rodni grad, u našu mladost. I pamtimo da smo tu otplesali svoj maturski ples, ispratili mnoge stare godine i dočekali one nešto novije. A sve skupa nezaboravne godine, koje su iz ove perspektive još ljepše, jer smo sve ružno odbacili, a sačuvali ono što ih je krasilo.

autor teksta ©  D. Delić Dačo