Britva

Sjedim u frizerskom salonu čekajući strpljivo svoj red i usput prelistavam štampu. Misli me vraćaju u Mirsinu brijačku radnju, s pogledom na pijacu, kraj koje je, u svako doba dana, defilovala rijeka ljudi. Kao da još u nosu osjetim miris lož ulja iz stare peći ili ulja kojim je bio premazan drveni pod, dok sa tranzistora tiho dopire muzika sa talasa Radio Dervente.  

U ovu sam brijačnicu počeo dolaziti još kao dijete, još dok ju je držao Mirsin otac, čika Ago. Mirsi bih svraćao na šišanje i „čašicu razgovora”. Ovdje se nikome nije žurilo. Dok sam čekao, prelistavao bih sportsku štampu. Mirso bi popričao s jednom, pa s drugom mušterijom i, s vremena na vrijeme, izlazio da pozdravi poznatog mu prolaznika.   

Tema za diskusiju je bilo na pretek, onih ozbiljnijih, ali i onih koje su nas do suza nasmijavale. Tako se jedan mušterija iz Rapćana nikako nije mogao snaći u definiciji konjske snage: „Kako more, bolan, fićo da ima 25 konjskih snaga? Ne bud’te smješni ljudi. Uzmi ti jednog konja, on će izvući dobru kladu iz Ukrine, a hajd’ ti probaj to izvući s fićom”.

Fudbalske teme često bi usijavale atmosferu. Gazda je bio Dinamovac, pa kada bi još naletio neki Zvjezdaš - eto „klizećih startova”. Pa kada bi još, usred frke, pored radnje naišao Sejo Šugo, s riflama preko ramena i kutijom žileta u ruci - tada bi se svi u horu okrenuli protiv Partizana. Ljutiti Sejo bi odlazeći gunđao: „Ućeraće vama Moca u nedelju”.                                                                         

Mirsu sam poznavao i sa rukometnih terena. Pivotmen, jednostavan i siguran, a koji bi, poput hobotnice, znao da uhvati loptu. Lukav je bio u igri, specijalsta za presjeći loptu i nestati u pravcu protivničkog gola. Jedino, nikada se nije volio bacati na asfalt, a što su gotovo sve pivote radile, ali bi rijetko promašio kad bi se našao oči u oči sa golmanom. Po završetku igračke karijere ostao je vjeran rukometu, zamijenivši loptu sudijskom pištaljkam. Sudeći u paru sa, nekadašnjim klupskim drugom, Husedžinovićem došli su do savezne kategorije.  

Mirsadov, sigurno, najveći kvalitet je njegova nesebična humanost. Nikada nije zaboravljao siromašne, dajući im pokoju paru da nešto pojedu.

Prema svim mušterijama odnosio se isto. Nikoga nije primao preko reda, a ako bi neko i insistirao, govorio je: „Hoćeš da ti upakujem jedno gotovo šišanje”. Vrijedilo je to kako za njegovu raju, tako i za „padobranca” koji bi, „kao specijalno zbog njega”, iz Salzburga došao ovdje na šišanje. Mirso bi ga samo šeretski zamolio da „uzme broj”, na što bi dotični nevoljko sjeo uzimajući sa police najnoviji Reporter ili Start.

I tekao je život u toj radnji, pričalo se, raspravljalo, razmjenjivale se informacije, one značajne, ali i one manje važne.  I prije nego bi se zaustavila sirena na vatrogasnom domu, već se u salonu znalo da gori sijeno u Kuljenovcima. Ovdje se nikada nije ogovaralo, šale su se zbijale i na svoj i na tuđi račun.  Oni što bi već bili zauzeli poziciju pred ogledalom, bili bi izloženi dobacivanjima: „Šta se ti imaš šišati, imaš kosu za još tri pranja”… ili „Nemoj njega džaba sapunjati, uzmi gumicu pa mi izbriši to malo brade”.

            Predvečer bih znao navratiti u Mirsinu radnju gdje bi me ponudio kafom, a jednom se tu našla i tagara koju je pravila Mirsina majka. Ne znam da li sam ikada jeo bolju tagaru, gdje je krompir bio ukusniji od mesa. A tamo u ćošku, iza zastora, za raju bi se našlo i viskija,  čisto za „dezinfekciju grla”.  Večer u radnji je često bila rezervisana za maratonske partije šaha, koje bi gazda igrao sa Gajurom. Ponekad bi znale završiti  i „svađom”, ali bi oni i dalje nastavljali da odmjeravaju snagu na 64 polja. Znali bi se posvađali čak i oko rezultata, da li je 2 :1 ili 3 :1, kao da je riječ o rukometu, a ne o šahu.

Što se mene tiče, ja sam mu čak oprostio i onu frizuru što je Puhi i meni, nakon što smo u hotelu ispratili svoje civilne dane pred odlazak u vojsku, napravio poslije ponoći u svom salonu. Pa, i ono što me je jednom šišao cijelo jedno poluvrijeme, za vrijeme jedne od utakmica koje smo često gledali zajedno.

            Do Mirse bi često navraćao i profesor Ramiz, prelistao Sportske novosti i na izlasku „bacio kost”. Mirso bi izlazio za njim, škljocajući makazama i govoreći: „Halo, ti, naočare, naočare... ”.

Naš Britva se usidrio u zemlji Andersona i Male Sirene, još uvijek škljoca makazama, a sudijska pištaljka ostala je u njegovom porušenom domu na Đelinjaku. Kad god mi misli odlutaju u prošlost, pojavi se Mirsina radnja kao neko mjesto idile. Ne zbog prostora, već zbog ljepote života, onog nekadašnjeg. Jer, ja još nikada nisam našao:

... frizerski salon u kojem na jednom zidu stoji platneni kalendar T.I. Ukrina, a na drugom uramljena crno-bijela slika RK Derventa;

 ... brijačku radnju u kojoj, friško obrijane, obraze tapkaju mirišljavom vodicom zelene šišarke Pino Silvestre ili nešto blažim Denimom;

... radnju u kojoj iz ladice viri načeta šteka sarajevskog Marlbora, a u pepeljari su, još bar, dvije cigare dopola dogorjele;

... gdje u ćošku, na malom stoliću, miriše jelo iz šerpi na sprat (a majstor uvijek pravi pauzu baš kad dođe red na mene), a sa plate stare naftarice miriše kora narandže;

... „čekaonicu” s crno-bijelim, portabl televizorom i antenom poput  šestara, oko koga okupljene mušterije komentarišu utakmice ili pregledaju novine i časopise;

 ... „mjenjačnicu” u kojoj bih i danas poželio da mogu nabaviti ”starog, dobrog orla” - dojč-marku, po kursu za raju;

 .... salon ljepote gdje ti  malom metlicom „dobro izmetu odjeću”, a uvijek te isprate uz srdačan osmijeh.

E, gdje li je sada ta mala metlica da  zagrebe po prašini zaborava...

autor teksta ©  D. Delić Dačo