Derventske rukometne sudije

Krajem osamdesetih godina malo koji zbor rukometnih sudija u BiH mogao se pohvaliti da je u svojim redovima imao čak deset sudija savezne kategorije. Derventski rukomet dao je ne samo dobre igrače i trenere već i kvalitetne rukometne sudije i kontrolore.

Razvojem i popularizacijom malog rukometa javila se potreba i za djeliocima pravde na utakmicama u našem gradu, ali i za sudijama koje bi bile uključene u redovni sistem takmičenja. Kao prve rukometne sudije u Derventi spominju se poznati derventski radio-amater Ivan Goršek, Pero Vojnović i Mirzo Krpo,  a po okončanju igračke karijere naslijediće ih: Petar Andrić, Braco Nešić i Bogdan Đurović.

Ostaće upamćeno da je najslavniji sudijski par našeg grada bio Bogdan Đurovic-Boća i Petar Andrić. Spadali su među najkvalitetnije bosanskohercegovačke sudije sedamdesetih godina, a redovno su im povjeravani najteži mečevi koje su oni uspješno vodili. Kao bivši igrači imali su odličan „filing” za ovaj sport, neprikosnoven autoritet, odlično poznavali i primjenjivali pravila igre, a svoja bogata iskustva su nesebično prenosili na mlađe kolege Zbog povrede, Boća prestaje sa suđenjem 1981. godine i prelazi u kontrolore, a bio je jedno vrijeme i tehnički rukovodilac kluba, dok je Petar nastavio da sudi u paru sa Vujanićem iz Doboja.                 

Siniša Golubović je došao u naš grad kao savezni sudija iz Mostara, priključio se derventskom zboru i bio u jednom momentu na pragu Prve savezne lige.

Smajil Zubčević bio je odličan poznavalac rukometih pravila,  a krasili  su ga pedantnost i nenametljivost u suđenju. I njegov brat, Sead Zubčević, bio je savezni sudija i kontrolor, a živio je u Doboju, kao i drugi Dervenćanin Esad Hamzić, koji je pripadao  samom vrhu bosanskohercegovačkih sudija.

Ekrem Hadžović je tokom dugog niza godina obavljao ulogu delegata na rukometnim utakmicama.

1979. godine Đurović i Andrić organizuju polaganje ispita za rukometne sudije u Derventi, a kojeg sa uspjehom završavaju: Bogdan Vojnović, Mirsad Haurdić, Miralem Husedžinović, Eno Busuladžić, Zvonko Birčić, Zlatko Ereš i  Damir Delić. 

Zlatko i ja smo 1985. godine bili najmlađi savezni sudijski par, da bi zbog razlike u godinama meni bio dodijeljen novi partner,  Tugomir Anušić iz Banja Luke, koji je poslije otišao u SAD i napravio izuzetnu internacionalnu karijeru.

I svi smo mi nastojali da opravdamo ulogu koja bi nam bila dodjeljena u vođenju utakmica. Nije uvijek bilo lako suditi pred prepunim tribinama u Goraždu, Adi, Visokom, Kačarevu, Zenici, Gračanici... ma, jedva bi se čula pištaljka.  Pa tek u Gornjem Vakufu, kad bi navijači na tribine unijeli nekoliko motornih pila... trebalo je izdržati taj „stereo zvuk” motorki. I da ne pominjem „paganski” običaj publike u Kaću kada bi, pred početak utakmice, ubacivali pijetla bez glave u teren. Bilo je i „vrućih” utakmica, poput jedne u Goraždu,  kada se Petar zbog razjarene publike zabarikadirao u svlačionici, repetiranog pištolja, dok je delegat bukvalno „ispario” i ne prisustvujući obaveznom protokolu poslije utakmice.   

Poslije utakmica analizirali bi naše suđenje na sastancima, a nalazili bi se i redovno na piću da razmijenimo utiske ili prepričamo anegdote  sa utakmica koje smo sudili. Upravo su mi u nastavku moje sudijske karijere u Belgiji najviše  nedostajala ta druženja i razmjena iskustava, a moram priznati i one lijepe večere i druženja poslije utakmica. Falili su mi oni Cigani što sviraju na uho u novosadskom restoranu, druženja sa banjalučkim kolegama u Budžaku, ćaskanja uz roštilj iz beogradskog restorana Orač, begove čorbe i jela ispod saća na jajačkom Jezeru... Pa, i ono kada bi mi, po ko zna koji put nezadovoljan suđenjem, Samko iz Teslića prigovorio: „A jeli ste sa mnom ćevape prošli put i opet tako sudili”.

U Belgiji sam dva puta bio proglasavan drugim najboljim sudijom.