Moj prvi susret sa omiljenim mi sportom i moj prvi dolazak u sportsku arenu,
popularno zvanu Partizanovo igralište, gdje su ispisane mnoge lijepe stranice u
biografijama derventskih sportaša, desio se u vrijeme kvalifikacija za ulazak u
Drugu saveznu ligu. Tada su derventski rukometaši izašli na megdan sa Zeničanima.
Bilo je gotovo nemoguće pronaći mjesto sa kojeg bi se mogla posmatrati ova
značajna utakmica. Posrećilo mi se da se smjestim u blizini nastrašnice, pod kojom
su bile klupe za rezervne igrače. Sejo Vejsilović,
koji je bio zvanični spiker na utakmici, a nakon što je pištaljka označila kraj
poluvremena, uz osmijeh se obratio navijačima: „A sada
malo muzike iz Sejinog studija”. Prestade lupa po limovima reklama uz teren,
zanijemi i ručna sirena na kojoj je pisalo „Novi
život”, utihnu sudijska pištaljka… Svi ustadoše da protegnu noge, ali ostavljajući
presavijene i presovane novine na mjestima na kojima su sjedili, a pod nogama
su šuškale ljuske od špica i vidjeli se brojni, zgaženi čikovi od cigara. A mnogu su ovaj muzički intermeco iskoristili i
da potraže osvježenje u piću koje je Gordo nudio iz velikih, plastičnih gajbi, a
da bi se što bolje „podmazala
grla” i što bolje navijalo u nastavku utakmice.
Od tada, kapija ovog igrališta
otvorila se za mene i postala dio moje svakodnevnice. Nijedan trening rukometaša
nisam propuštao. Tek sada, sa ove vremenske i prostorne distance, shvatam
koliko u onaj sat i po treninga može da stane radosti, iskrenosti i drugarstva.
Neopisivio je kakav su užitak i radost bili kada bi igrači krenuli ka svlačionici,
a mi, klinci, iskoristili tih dvadesesetak minuta dok se ne pogase reflektori
da uđemo u teren i šutiramo na gol, obećavši oružaru da ćemo mu pomoći skinuti
mreže. Tako su teninzi i utakmice rukometaša postali za mene isto toliko bitni kao
i sve one dječje igre, a moje se odrastanje vezalo, uglavnom, za i oko igrališta.
Uživao
sam sjediti na tribinama, posmatrati trening i slušati profesora Husu kada bi
se oglasio uz pištaljku: „Zabušavate, ti
Agin i ti Batin, mislite da ja nemam oči i na leđima, ne možete od cigara kisika
da uhvatite”. A kao da sada slušam priče onih starijih, redovnih posjetilaca
treninga. Čika Velija, Akin otac, izveo unuka Dadu da se igra. „Ti se, Dačo, ne sjećaš”, pričao mi je tada naš električar
Sefer, „kada je Abaz trenirao na ovom igralištu,
a Velija stane uz gol i ako ga slučajno pogodi lopta ospe drvlje i kamenje na
sina što nije bio sposoban da zaustavi tu loptu". Pridružuje nam se Meša
da, između dva raznošenja telegrama, pokupi najnovije sportske informacije. Prekoputa,
na drvenim tribinama odmaraju se igrači malog nogometa, nadvikuju se i šale,
dok susjed Ivica Đaković nosi pod rukom šah i traži „žrtvu” za jednu majstoricu… Na kapiji se
pojavljuje Srđo, proziva ga bar pet ljudi u isti glas. A ja se javljam sa
zadovoljstvom da odem do kuće Duška Boškovića po dres koga je on zaboravio.
Duškov otac, čika Milan, iznosi mi dres nudeći i kesu, ali je meni nešto draže
da ga nosim u ruci, diveći se onom broju 1 na leđima. Sam sebi izgledam jako važan,
jer je Dule baš mene odabrao da odem po dres.
U svlačionice sam prvi put provirio u vrijeme
kada se čika Šefko Muftić brinuo da klupske prostorije budu reprezentativne. A
bile su sređene i okrečene, nijedna im apoteka nije bila ravna. Tako ih je nastavio
održavati i ekonom Nula. Pa, ako bi mu se ponekad i desilo da prikunja na
stolici, na zvuk motora Sretinog golfa, u to vrijeme prvog čovjeka kluba, skočio
bi Nula kao katapultiran i čak sa dvije metle u ruci počeo da mete igralište.
Kako
su rasli uspjeh i popularnost mog kluba, tako je rasla i moja želja da ih pratim
na gostovanjima. Poseban doživljaj je bio i to što se putovalo autobusom. Nije
nam smetalo što su to nekada bila i duga putovanja, krivudavim, sporim cestama,
ponekad i u teškim vremenskim uslovima. Pa, ipak, uvijek smo im se radovali i
bili bi spremni ovim autobusom poći i na put oko svijeta. Ni miris nafte kada
bi se zimi uključilo grijanje, ni propuh zbog otvorenog prozora za vrijeme
vrućina nisu mogli umanjiti zadovoljstvo putovanja. Toliko su mi ta putovanja bila
bitna da jednom čak nisam otišao na republičko takmičenja iz biologije, samo da
bih išao sa rukometašima u Vogošću. Dugo mi to profesor Ramiz nije mogao
oprostiti. A čim bi se vrata na autobusu
zatvorila, vadila bi se doktorska torba i uglavljivala između dva posljednja
sjedišta i započinjale bi maratonske partije remija. Saša Jegić, uvijek dotjeran poput manekena,
animirao bi mlađe, izbacivši svaki put po neku šalu kao iz rukava. Uvijek bi se
našao neko da diskretno proslijedi šoferu neku od muzičkih kaseta, koja bi začas
podigla atmosferu u autobusu. Listala bi se sportska štampa, a spontano bi
krenula i priča o predstojećoj utakmici. Na pročelju bi se smjestio vođa puta,
uz njega i predsjednik Pejo diskretno ostavljajući jednu kesu u ćošak, kroz
koju bi se, kao ispod prozirne haljine, nazirao „Ballantine’s”. A, samo što bi autobus krenuo raspakovala bi se
pošiljka Sabirovih bureka, koji ne bi stigli ni da se ohlade.
Navijače
sa Rampe predvodio bi uvijek veseli Harika, koga smo u šali zvali „referent za ulaz i izlaz” aludirajući na njegovo
mjesto portira u derventskoj Četkari. Redovan na putovanjima bio je i Mika. Jednom,
pred važno gostovanje u Kaću za Miku se nije našlo mjesto u autobusu, jer je bio
popustio u školi, pa je zbog toga bio kažnjen. A Mika je baš najviše volio utakmice
u Kaću zbog paklene atmosfere i tamošnjih rituala navijača da u teren, pred
početak utakmice, ubace tek zaklanog pijetla. Ogromno je bilo naše iznenađenje
kada smo autobusom stigli u Kać i vidjeli da nas Mika čeka pred dvoranom. On je
vozom iz Broda stigao u Novi Sad, a pošto nije imao dovoljno para, tamo je jednoj
ženi pomogao utovariti ćumur, pa tako skupio pare za autobus do Kaća.
Uvijek zadnji, i to u momentu kada
bi se zatvarala vrata autobusa, uskakivao bi sav zadihan Nula: „Evo mene i zovem se Boro, imal iko da bi se pošoro”.
Obistinilo se to jednom u Gračanici kada im uzesmo bodove, a nezadovoljni
domaći navijači zasuše naš autobus kamenjem. Istrča Nula, zatjera razjarene
domaće navijače, njih bar dvadesetak i nestade iza jedne krivine. Ne prođe
malo, iz oblaka prašine istrča Nula, a za njim trči bar četrdeset „pekmezara”. 
Utakmice, kako na Partizanovom,
tako i one u dvorani, imale su posebnu draž, a uvijek brojna derventska publika
davala im je pečat. Navijači sa Rampe bili su posebno vatreni, naročito kada bi
njihov ljubimac Fambalo zaigrao u svom stilu. Jedan od najvjernijih navijača, Zemir,
krivca redovno traži u sudijama, ponekad u žaru im pomene bešiku, a na zamjerku
dežurnog milicionera se čudi: „Jel' ja to nekog
vrijeđam?”. Situaciju spašava Safet, gurajući mu fišek špica da se zabavi.
Vrijeme leti, prosipa se kroz prste, ali ništa
ne može izbrisati ove lijepe i drage uspomene. Pa mi se, tako, vrati slika punih
tribina. I onda ponovo vidim u akciji viteza derventskog rukometa, kapitena Ziju…
Čečavca u skoku, pred čijim šutem strepi golman dok mu u mrežu šalje loptu kao
topovsko đule… Soma koji skačući visoko iznad zone zakucava loptu u gol… borbenog
Gorana od čijih se blokova odbijaju lopte… Harisa koji još jedan šut sa sedmerca
skreće pored gola… Pipića kako u skoku
sa krila, uz kratku zadršku, nepogrešljivo pogađa ugao gola…
Pljušte golovi, aplauzi,
bodrenja… a slike se nižu kao na filmskom platnu. Dovoljno je samo sklopiti oči
i zaploviti rijekom sjećanja.
Nema komentara:
Objavi komentar