23.4.09

Sličice ukradene od zaborava

      Moj prvi susret sa omiljenim mi sportom i moj prvi dolazak u sportsku arenu, popularno zvanu Partizanovo igralište, gdje su ispisane mnoge lijepe stranice u biografijama derventskih sportaša, desio se u vrijeme kvalifikacija za ulazak u Drugu saveznu ligu. Tada su derventski rukometaši izašli na megdan sa Zeničanima. Bilo je gotovo nemoguće pronaći mjesto sa kojeg bi se mogla posmatrati ova značajna utakmica. Posrećilo mi se da se smjestim u blizini nastrašnice, pod kojom su bile klupe za rezervne igrače.  Sejo Vejsilović, koji je bio zvanični spiker na utakmici, a nakon što je pištaljka označila kraj poluvremena, uz osmijeh se obratio navijačima: A sada malo muzike iz Sejinog studija”. Prestade lupa po limovima reklama uz teren, zanijemi i ručna sirena na kojoj je pisalo Novi život”, utihnu sudijska pištaljka… Svi ustadoše da protegnu noge, ali ostavljajući presavijene i presovane novine na mjestima na kojima su sjedili, a pod nogama su šuškale ljuske od špica i vidjeli se brojni, zgaženi čikovi od cigara.  A mnogu su ovaj muzički intermeco iskoristili i da potraže osvježenje u piću koje je Gordo nudio iz velikih, plastičnih gajbi, a da bi se što bolje podmazala grla” i što bolje navijalo u nastavku utakmice.  



Od tada, kapija ovog igrališta otvorila se za mene i postala dio moje svakodnevnice. Nijedan trening rukometaša nisam propuštao. Tek sada, sa ove vremenske i prostorne distance, shvatam koliko u onaj sat i po treninga može da stane radosti, iskrenosti i drugarstva. Neopisivio je kakav su užitak i radost bili kada bi igrači krenuli ka svlačionici, a mi, klinci, iskoristili tih dvadesesetak minuta dok se ne pogase reflektori da uđemo u teren i šutiramo na gol, obećavši oružaru da ćemo mu pomoći skinuti mreže. Tako su teninzi i utakmice rukometaša postali za mene isto toliko bitni kao i sve one dječje igre, a moje se odrastanje vezalo, uglavnom, za i oko igrališta.
            Uživao sam sjediti na tribinama, posmatrati trening i slušati profesora Husu kada bi se oglasio uz pištaljku: Zabušavate, ti Agin i ti Batin, mislite da ja nemam oči i na leđima, ne možete od cigara kisika da uhvatite”. A kao da sada slušam priče onih starijih, redovnih posjetilaca treninga. Čika Velija, Akin otac, izveo unuka Dadu da se igra. Ti se, Dačo, ne sjećaš”, pričao mi je tada naš električar Sefer, kada je Abaz trenirao na ovom igralištu, a Velija stane uz gol i ako ga slučajno pogodi lopta ospe drvlje i kamenje na sina što nije bio sposoban da zaustavi tu loptu". Pridružuje nam se Meša da, između dva raznošenja telegrama, pokupi najnovije sportske informacije. Prekoputa, na drvenim tribinama odmaraju se igrači malog nogometa, nadvikuju se i šale, dok susjed Ivica Đaković nosi pod rukom šah i traži žrtvu” za jednu majstoricu… Na kapiji se pojavljuje Srđo, proziva ga bar pet ljudi u isti glas. A ja se javljam sa zadovoljstvom da odem do kuće Duška Boškovića po dres koga je on zaboravio. Duškov otac, čika Milan, iznosi mi dres nudeći i kesu, ali je meni nešto draže da ga nosim u ruci, diveći se onom broju 1 na leđima. Sam sebi izgledam jako važan, jer je Dule baš mene odabrao da odem po dres.
              U svlačionice sam prvi put provirio u vrijeme kada se čika Šefko Muftić brinuo da klupske prostorije budu reprezentativne. A bile su sređene i okrečene, nijedna im apoteka nije bila ravna. Tako ih je nastavio održavati i ekonom Nula. Pa, ako bi mu se ponekad i desilo da prikunja na stolici, na zvuk motora Sretinog golfa, u to vrijeme prvog čovjeka kluba, skočio bi Nula kao katapultiran i čak sa dvije metle u ruci počeo da mete igralište.
          Kako su rasli uspjeh i popularnost mog kluba, tako je rasla i moja želja da ih pratim na gostovanjima. Poseban doživljaj je bio i to što se putovalo autobusom. Nije nam smetalo što su to nekada bila i duga putovanja, krivudavim, sporim cestama, ponekad i u teškim vremenskim uslovima. Pa, ipak, uvijek smo im se radovali i bili bi spremni ovim autobusom poći i na put oko svijeta. Ni miris nafte kada bi se zimi uključilo grijanje, ni propuh zbog otvorenog prozora za vrijeme vrućina nisu mogli umanjiti zadovoljstvo putovanja. Toliko su mi ta putovanja bila bitna da jednom čak nisam otišao na republičko takmičenja iz biologije, samo da bih išao sa rukometašima u Vogošću. Dugo mi to profesor Ramiz nije mogao oprostiti.  A čim bi se vrata na autobusu zatvorila, vadila bi se doktorska torba i uglavljivala između dva posljednja sjedišta i započinjale bi maratonske partije remija.  Saša Jegić, uvijek dotjeran poput manekena, animirao bi mlađe, izbacivši svaki put po neku šalu kao iz rukava. Uvijek bi se našao neko da diskretno proslijedi šoferu neku od muzičkih kaseta, koja bi začas podigla atmosferu u autobusu. Listala bi se sportska štampa, a spontano bi krenula i priča o predstojećoj utakmici. Na pročelju bi se smjestio vođa puta, uz njega i predsjednik Pejo diskretno ostavljajući jednu kesu u ćošak, kroz koju bi se, kao ispod prozirne haljine, nazirao Ballantine’s”. A, samo što bi autobus krenuo raspakovala bi se pošiljka Sabirovih bureka, koji ne bi stigli ni da se ohlade.
               Navijače sa Rampe predvodio bi uvijek veseli Harika, koga smo u šali zvali referent za ulaz i izlaz” aludirajući na njegovo mjesto portira u derventskoj Četkari. Redovan na putovanjima bio je i Mika. Jednom, pred važno gostovanje u Kaću za Miku se nije našlo mjesto u autobusu, jer je bio popustio u školi, pa je zbog toga bio kažnjen. A Mika je baš najviše volio utakmice u Kaću zbog paklene atmosfere i tamošnjih rituala navijača da u teren, pred početak utakmice, ubace tek zaklanog pijetla. Ogromno je bilo naše iznenađenje kada smo autobusom stigli u Kać i vidjeli da nas Mika čeka pred dvoranom. On je vozom iz Broda stigao u Novi Sad, a pošto nije imao dovoljno para, tamo je jednoj ženi pomogao utovariti ćumur, pa tako skupio pare za autobus do Kaća.
Uvijek zadnji, i to u momentu kada bi se zatvarala vrata autobusa, uskakivao bi sav zadihan Nula: Evo mene i zovem se Boro, imal iko da bi se pošoro”. Obistinilo se to jednom u Gračanici kada im uzesmo bodove, a nezadovoljni domaći navijači zasuše naš autobus kamenjem. Istrča Nula, zatjera razjarene domaće navijače, njih bar dvadesetak i nestade iza jedne krivine. Ne prođe malo, iz oblaka prašine istrča Nula, a za njim trči bar četrdeset pekmezara”. 


  Utakmice, kako na Partizanovom, tako i one u dvorani, imale su posebnu draž, a uvijek brojna derventska publika davala im je pečat. Navijači sa Rampe bili su posebno vatreni, naročito kada bi njihov ljubimac Fambalo zaigrao u svom stilu. Jedan od najvjernijih navijača, Zemir, krivca redovno traži u sudijama, ponekad u žaru im pomene bešiku, a na zamjerku dežurnog milicionera se čudi: Jel' ja to nekog vrijeđam?”. Situaciju spašava Safet, gurajući mu fišek špica da se zabavi.
   Vrijeme leti, prosipa se kroz prste, ali ništa ne može izbrisati ove lijepe i drage uspomene. Pa mi se, tako, vrati slika punih tribina. I onda ponovo vidim u akciji viteza derventskog rukometa, kapitena Ziju… Čečavca u skoku, pred čijim šutem strepi golman dok mu u mrežu šalje loptu kao topovsko đule… Soma koji skačući visoko iznad zone zakucava loptu u gol… borbenog Gorana od čijih se blokova odbijaju lopte… Harisa koji još jedan šut sa sedmerca skreće pored gola…  Pipića kako u skoku sa krila, uz kratku zadršku, nepogrešljivo pogađa ugao gola…
Pljušte golovi, aplauzi, bodrenja… a slike se nižu kao na filmskom platnu. Dovoljno je samo sklopiti oči i zaploviti rijekom sjećanja.


Nema komentara:

Objavi komentar