Lipa harmanska

Pročitah jednom kako su švedski naučnici na planini Frulu pronašli smreku staru 9550 godina, a koja je počela rasti kratko nakon posljednjeg ledenog doba.

A da je po proživljenom, najstarije drvo na svijetu bila bi lipa harmanska, za jedno ledeno doba proživljenog više švedske smreke. O tome svjedoče godovi što stežu obruč oko njenog srca, godovi u kojima je sve zapisano. Koliko živih čipova u svakom godu, toliko priča, toliko sličica, toliko likova, toliko odlazaka i dolazaka...

Onaj ko bi želio izračunati starost lipe sa Harmana, trebao bi stati pod nju u toplu junsku noć, udahnuti miris njene procvale krošnje i kroz lišće pogledati nebo prosuto zvijezdama: svaka zvijezda jedno zrno pijeska u pješčanom satu vasione, kojeg Nućo i Salih varaju, neprestano ga okrećući, da bi novo ljeto što prije stiglo i potekao život ispod lipe.

A lipa stoji nepomično. Reklo bi se da je neosjetljiva na život što „zuji” oko nje i ispod nje. U njenoj krošnji smjenjuje se igra sunčevih zraka i mjesečine: čas blijeda svjetlost tek rođenog dana iz pravca Karabegovića čardaka, čas vrele zrake podnevnog sunca ispod kojih šuti umorno lišće, pa, onda, crvenilo zalazećeg sunca koje na kraju dana umire u njedrima Motajice i srebrna mjesečina kad se, kao paučina, isplete po njenim granama.

Preživjela je kora harmanske starice mnogo toga. Ponijela je na sebi sve plakate utakmica rukometaša i Tekstilca, ali i one o koncertima i drugim manifestacijama. A, vodnik Blaž, veliki zaljubljenik Harmana, sa sjetom priča kako se smjena pozorničke patrole obavljala na Harmanu, kod lipe.

Pod njenim hladom, za vrelih ljetnjih dana, tražilo bi se osvježenje. Znala je ona sve priče, ali nikada nikome nije odala o čemu su pričali čika Hidajet ili Zdeno, pa Soni, Sudo, Željo, Sejo, Salem, Maid, Hari, Salih, Mirče, Amir, Brano, Osmo, Samir, Atko, Damir... ispraćajući raju na korzo i dočekujući one iz druge smjene.  Pamtila je lipa i vremena kad su „manekeni sa Harmana” biti tanji od nje. A taj kult lipe njegovali su i puno prije pomenutih: čika Emil, Avdo, Boltar, Bego, Šošek, Ivica, Šacko, Rešo… a posljednjih godina najvjerniji su ostali :  Meša, Anto i Boltar.   

U mom prvom herbaru je bio list lipe sa Harmana.

Stvarno mislim, da nije važno što se ona švedska smreka rodila prije toliko godina, ne bi ona našoj lipi harmanskoj imala šta ispričati. Ona nikada nije vidjela mesnicu, poput one što se nalazila prekoputa, u kojoj su se prodavale cipele „ekovke”, u vrijeme kada su derventska preduzeća Demos i Mesar tako prebijala dugove. Pored švedske smreke, sigurno, nikada nije prošlo toliko ljudi, ni poteklo toliko priča. Samo ova lipa nikome ne priča i čuva sve tajne. Ne iskazuje ni strah, ni želju, niti je išta može naljutiti. Možda samo vjetar, kad joj se zaplete u krošnju i pokida lišće.

A danas kada lipa više ne stoji na Harmanu, ja bih ime lipa pisao velikim slovom. Jedna je, jedina, Lipa harmanska i eto, baš mi nešto drago što sam rođen samo dvjesto metara od nje.

Polako se mijenja derventski pejzaž. Nestala je zgrada nekadašnjih Carskih i kraljevskih bosanskih željeznica i s njom stoljetne lipe. Ne cvjetaju više ni guste krošnje brojnih kestenova u parku Staklenika, a nema ni debelog hlada drveća ispred upravne zgrade T.I. Ukrina. Nema ni mirisa behara iz avlija derventskih čardaka. Ne cvjeta više ukrasno drveće i ne trepere breze u, nekada, lijepom parku škole Zdravko Čelar … Kao i ljudi, drveća su duša jednog grada.  

© autor teksta: Damir Delić Dačo