10.4.09

Priča o jednom trotoaru

Kad bi me pitali šta mi, u ovom trenutku, posebno nedostaje, odgovorio bih vam… trotoar. Onaj od Doma kulture, do robne kuće. Njegova lijeva strana… mada, u ovom trenutku,  to više nije toliko bitno. I zašto baš taj trotoar?
 Jer, toliko bih sada želio, kad se na poznate krovove moga grada spusti večernja zavjesa načičkana mnoštvom zvijezda, da mogu bar nekih dvadesetak minuta da prošetam tim trotoarom… Da vratim boju svim onim likovima što ih vrijeme izblijedi, da ponovo iscrtam one drage kuće i dvorišta, izbrisane nečijom tuđom voljom. I da ulice zovem njihovim starim imenom, da izglanjcam ispucale fasade i popalim svjetla derventskih izloga… Kažu da su snovi uvijek crno-bijeli. Zašto su onda slike Dervente, koje bez prestanka sanjam, uvijek u boji? I zašto ne puste umornim kapcima da ih konačno uokvire, kako to zaslužuju sve lijepe slike? Ovako, pojave se i odlaze, da bi se ponovo vratile … i unijele nemir.

Kao i obično, zastao bih prvo pod krošnjom starog drveta, uz Subotarevu kuću, načičkanog plakatama poput zidnih novina. I prvi refleks mi je: ma, gdje nestade ona rukometna plakata s najavom nedjeljne utakmice? I šta na njenom mjestu radi ova neka druga što najavljuje koncert novokomponovane muzike? Vjerovatno, obični prolaznik nije to ni primjećivao, ali je istinito da su godinama mjesta gdje su se lijepile plakate za utakmice RK Derventa i FK Tekstilac bila uvijek respektovana. Znalo se koji je izlog Tekstilčev, koji su od kestenova, lipa i platana rezervisani za rukometaše, na stubove kod starog „Sporta bilo je mjesta za oboje… I nikad, za tolike godine, niko nije nalijepio rukometnu plakatu preko fudbalske, i obratno. Čaršijski, sportski fer-plej. 



U tišini, koju bi tek ponekad remetio zvuk nekog bolesnog auspuha, kroz otvoren prozor Doma kulture prepoznajem čika Hidajetov zvonki glas, koji se miješa sa glasovima još nekolicine glumaca derventskog pozorišta. Iz podrumskog dijela doma kroz prozor bez zavjese, obasjana slabom svjetlošću, viri bista Himze Lepira s nakrivljenim šeširom, djelo nastavnika Nihada. U sali za sastanke moje firme u Liježu obično izaberem mjesto do jednog vrijednog eksponata, šešira poznatog pisca Georgesa Simenona, kupljenog na aukciji. I dok gledam u taj Simenonov šešir, pred očima mi zatitra ona bista iz Doma kulture sa Himzinim šeširom. Nije me jednom direktor prekinuo u sanjarenju: „Pratiš li, Damire? Baš, kad ja u mislima odlutam… za Himzinim leptirima.

Pred trafikom, preko puta Doma kulture, pogled mi se lijepi na zadnje izdanje Zagora, Komandanta Marka, Alan Forda… Katalinski u novom broju Tempa, TV Revija poklanja čitaocima singlicu... a sa vrata trafike gleda razgolićena lutka sa naslovne strane Reportera (iz vremena bez silikona). Pored trafike se nalazio neobičan park, sa još neobičnijom živom ogradom, koja nikad nije uspjela da poprimi formu neke normalne žive ograde. Kao da je neko donio na ovo mjesto gromadu zemlje sa Dinare, pa se negdje primila, a negdje, opet, kao da iz kamena niče. Reklo bi se posna zemlja. Ali, trebalo je samo preći zebru na početku ulice Zdravke Čelara, na kojoj se nijedno auto nikada nije zaustavljalo, osim onog sa tablicom „L”, pa krenuti prema čarsiji... U dvorištu stare kuće,  koje danas nema, raslo je najraznovrsnije cvijeće: jorgovani, zumbuli, đurđevci...i nigdje ljubičice nisu tako opojno i lijepo mirisale kao iza te ograde. Na suprotnoj strani ulice, u cvijetnjaku čika Ibricine kuće, između velikih šimšira rascvjetale ruže plijenile su bojama i mirisima.   



Zgradu nekadašnje zubne ambulante izbjegavam na tom putu, jer uvijek bi me podsjećala na strah kada sam prvi put vadio zub. Prelazim na drugu stranu, iako znam da me iza željezne kapije ne vreba zubar Kočo s klještima u ruci. Na trotoaru, ispred mene, milicioner vodi u stanicu momka koji je uhvaćen u nekom zijanu. Uspravnog hoda, ispeglane uniforme, ali sa obaveznom cigarom u ustima, lagano šetajući ide pozornik Ćurak. Ispred njega na nekih četiri-pet metara, na putu za četvorku”, bez lisica i sa jednom rukom u džepu, ide momak poznat sa stranica crne hronike Derventskog lista. Kroz otvoren prozor dežurnog u stanici milicije dopire glas Mufida Memije,  koji izvještava o posjeti Raifa Dizdarevića Zimbabveu.  

S druge strane  na kapiji, u znak pozdrava, diže mi ruku uvijek nasmijani Sudo. Iz malog prolaza pored zgrade pojavljuje se Ramo i pridružuje mi se započinjući svoju omiljenu temu: Čuješ, čitam u Sportu da je Šterbik povrijeđen i da neće igrati mjesec dana. Dobro je, jer nama za dvije sedmice dolazi Potisje”. Niko u Derventi nije tako dobro pratio sportske prilike i događaje kao Ramo Slomić. Baš tu, na Harmanu, Ramo Slomić, Edo Hrustić, Sutko Slijepčević i ja, provodili smo sate pričajući o sportu. Znali smo čak i ime tamo nekog amatera koji je prethodni vikend pobjedio na motokrosu u Slavoniji. Nažalost, pod lipom se više nikada nećemo sresti, lopta se i dalje kotrlja, samo ja nemam više s kim o tome da diskutujem.


A na Harmanu, kao i obično, živo: jedni sjede pred Alhosom, dok drugi ćaskaju ispod lipe. Na stepenice ispred Privredne banke dotrči, jedno po jedno, dijete glasno uzvikujući: Puspas mene!” Iz ulice što ispod pošte izlazi na Harman, bez ručne”, silazi Mile sa svojim kolicima na kojima je natovaren novi kredenac. Kod stare pošte zaustavlja se stariji bračni par, ljubazno otpozdravlja i prepoznatljivim dervenskih humorom dodaje: Eh, kad smo mi bili mlađi, ovo brdo nije bilo ovoliko”.      
Toliko lica prolazi pored mene i svakoga pozdraviš, priupitaš nešto, kao da nijedan prolaznik nije slučajan.
Svjetiljka na ulazu Mulabegovića kuće obasjava predivnu aleju tulipana, kojoj bi, vala, mjesto moglo biti i u predivnom Jardin de Luxembourg u Parizu.  Ne sjećam se da sam viđao malu djecu da idu trotoarom pored derventskog Suda. Sva su se, bez izuzetka, penjala i išla malim zidom koji je dijelio trotoar od travnjaka zgrade Suda. Iz radnje Foto-Fadila” izlaze posljednje mušterije – vojnici, uz osmjeh pregledaju slike, pa svraćaju u susjednu slastičarnu Korzo.  
Večeras, ispod guste krošnje lipe pored haustora, za čudo, ne sjedi Mirče. Žuto rotaciono svjetlo sa Komunalčeve cisterne šara po obližnjim fasadama, dok voda iz cisterne, u širokom mlazu, niz ulicu tjera opuške, košpice, papiriće…
Otvaraju se vrata kina, izlaze obožavaoci Bruce Lee-a. I dok padaju prvi komentari na film, mali Mujica koristi gužvu da se ogrebe” za jednu cigaru. Iz robne kuće izlazi Spaho, odmahuje nešto rukom prodavačici, govoreći: Sve lijepe stvari kupujte u robnoj kući nazor u Derventi”.
I eto, odšetah mojih dvadesetak minuta omiljenim derventskim trotoarom. Nestade farova, svjetiljki, izloga, izgubiše se dragi i poznati likovi… a ja ostadoh sam u mraku, okružen uspomenama. Godinama nam to bijaše svakodnevnica, nismo je gotovo ni primjećivali, a tek sada, kada otvaramo svoje trezore uspomena, postajemo svjesni bogatstva kojeg smo imali.

I danas postoji taj isti trotoar. U šali kažu: mogli bi trotoarom… Ako nije daleko! Meni je moj trotoar sasvim blizu. Dovoljno je da samo sklopim oči.

autor teksta ©  D. Delić Dačo

-->

Nema komentara:

Objavi komentar