Kad bi me pitali šta mi, u ovom trenutku, posebno
nedostaje, odgovorio bih vam… trotoar. Onaj od Doma kulture, do robne kuće. Njegova
lijeva strana… mada, u ovom trenutku, to
više nije toliko bitno. I zašto baš
taj trotoar?
Jer,
toliko bih sada želio, kad se na poznate krovove moga grada spusti večernja
zavjesa načičkana mnoštvom zvijezda, da mogu bar nekih dvadesetak minuta da prošetam
tim trotoarom… Da vratim boju svim onim likovima što ih vrijeme izblijedi, da
ponovo iscrtam one drage kuće i dvorišta, izbrisane nečijom tuđom voljom. I da
ulice zovem njihovim starim imenom, da izglanjcam ispucale fasade i popalim
svjetla derventskih izloga… Kažu da su snovi uvijek crno-bijeli. Zašto su onda
slike Dervente, koje bez prestanka sanjam, uvijek u boji? I zašto
ne puste umornim kapcima da ih konačno uokvire, kako to zaslužuju sve lijepe
slike? Ovako, pojave se i odlaze, da bi se ponovo
vratile … i unijele nemir.
Kao i obično, zastao bih prvo pod krošnjom
starog drveta, uz Subotarevu kuću, načičkanog plakatama poput zidnih novina. I
prvi refleks mi je: ma, gdje nestade ona rukometna plakata s najavom nedjeljne utakmice?
I šta na njenom mjestu radi ova neka druga što najavljuje koncert
novokomponovane muzike? Vjerovatno, obični prolaznik nije to ni primjećivao,
ali je istinito da su godinama mjesta gdje su se lijepile plakate za utakmice
RK Derventa i FK Tekstilac bila uvijek respektovana. Znalo se koji je izlog
Tekstilčev, koji su od kestenova, lipa i platana rezervisani za rukometaše, na
stubove kod starog „Sporta” bilo je mjesta za
oboje… I nikad, za tolike godine, niko nije nalijepio rukometnu plakatu preko
fudbalske, i obratno. Čaršijski, sportski fer-plej.
U tišini, koju bi tek ponekad remetio zvuk nekog „bolesnog” auspuha, kroz otvoren prozor Doma kulture prepoznajem čika Hidajetov zvonki glas, koji se miješa sa glasovima još nekolicine glumaca derventskog pozorišta. Iz podrumskog dijela doma kroz prozor bez zavjese, obasjana slabom svjetlošću, viri bista Himze Lepira s nakrivljenim šeširom, djelo nastavnika Nihada. U sali za sastanke moje firme u
Liježu obično izaberem mjesto do jednog vrijednog eksponata, šešira poznatog
pisca Georgesa Simenona, kupljenog na aukciji. I dok gledam u taj Simenonov šešir, pred
očima mi zatitra ona bista iz Doma kulture sa Himzinim šeširom. Nije me jednom direktor prekinuo u sanjarenju: „Pratiš li, Damire”? Baš, kad ja u mislima odlutam… za
Himzinim leptirima.
Pred trafikom, preko puta Doma kulture, pogled mi
se lijepi na zadnje izdanje Zagora, Komandanta Marka, Alan Forda… Katalinski u
novom broju Tempa, TV Revija poklanja čitaocima singlicu... a sa vrata trafike gleda razgolićena lutka sa naslovne strane Reportera (iz vremena bez silikona).
Pored trafike se nalazio neobičan park, sa još neobičnijom živom ogradom, koja nikad nije
uspjela da poprimi formu neke normalne žive ograde. Kao da je neko donio na ovo
mjesto gromadu zemlje sa Dinare, pa se negdje primila, a negdje, opet, kao da
iz kamena niče. Reklo bi se posna
zemlja. Ali, trebalo je samo preći zebru na početku
ulice Zdravke Čelara, na kojoj
se nijedno auto nikada nije zaustavljalo, osim onog sa
tablicom „L”, pa krenuti prema čarsiji... U dvorištu stare kuće, koje danas nema, raslo je najraznovrsnije cvijeće: jorgovani, zumbuli, đurđevci...i nigdje ljubičice nisu tako
opojno i lijepo mirisale kao iza te ograde. Na suprotnoj strani ulice, u cvijetnjaku čika
Ibricine kuće, između velikih šimšira rascvjetale ruže plijenile su bojama i mirisima.
Zgradu nekadašnje zubne ambulante izbjegavam na tom
putu, jer uvijek bi me podsjećala na strah kada sam prvi put vadio zub. Prelazim na drugu stranu, iako znam
da me iza željezne kapije ne vreba zubar Kočo
s klještima u ruci. Na trotoaru, ispred mene,
milicioner vodi u stanicu momka koji je uhvaćen u nekom „zijanu”. Uspravnog hoda, ispeglane uniforme, ali sa obaveznom cigarom u ustima,
lagano šetajući ide pozornik Ćurak. Ispred njega na nekih četiri-pet metara, na
putu za „četvorku”, bez lisica i sa jednom rukom u džepu, ide momak poznat sa stranica crne
hronike Derventskog lista. Kroz otvoren prozor dežurnog u stanici milicije
dopire glas Mufida Memije, koji
izvještava o posjeti Raifa Dizdarevića Zimbabveu.
S druge strane na kapiji, u znak pozdrava, diže mi ruku uvijek
nasmijani Sudo. Iz malog prolaza pored zgrade pojavljuje se Ramo i pridružuje
mi se započinjući svoju omiljenu temu: „Čuješ, čitam u Sportu da je Šterbik povrijeđen i da neće
igrati mjesec dana. Dobro je, jer nama za dvije
sedmice dolazi Potisje”. Niko u Derventi nije tako dobro pratio sportske prilike i
događaje kao Ramo Slomić. Baš tu, na Harmanu, Ramo Slomić, Edo Hrustić, Sutko Slijepčević i ja, provodili smo sate pričajući o sportu. Znali
smo čak i ime tamo nekog amatera koji
je prethodni vikend pobjedio na motokrosu u
Slavoniji. Nažalost, pod lipom se više nikada nećemo sresti, lopta se i dalje
kotrlja, samo ja nemam više s kim o tome da diskutujem.
A na Harmanu, kao i obično, živo: jedni sjede
pred Alhosom, dok drugi ćaskaju ispod lipe. Na stepenice ispred Privredne banke
dotrči, jedno po jedno, dijete glasno uzvikujući: „Puspas mene!” Iz ulice što ispod pošte izlazi
na Harman, „bez ručne”, silazi Mile sa svojim kolicima na kojima je
natovaren novi kredenac. Kod stare pošte zaustavlja se stariji bračni par,
ljubazno otpozdravlja i prepoznatljivim dervenskih humorom dodaje: „Eh, kad smo mi
bili mlađi, ovo brdo nije bilo ovoliko”.
Toliko lica prolazi pored mene i svakoga pozdraviš,
priupitaš nešto, kao da nijedan prolaznik nije slučajan.
Svjetiljka na ulazu Mulabegovića kuće
obasjava predivnu aleju tulipana, kojoj bi, vala, mjesto moglo biti i u
predivnom Jardin de Luxembourg u Parizu.
Ne sjećam se da sam viđao malu djecu da idu trotoarom
pored derventskog Suda. Sva su se, bez izuzetka, penjala i išla malim zidom koji je dijelio
trotoar od travnjaka zgrade Suda. Iz radnje „Foto-Fadila” izlaze posljednje
mušterije – vojnici, uz osmjeh pregledaju slike, pa svraćaju u susjednu
slastičarnu „Korzo”.
Večeras, ispod guste krošnje lipe pored
haustora, za čudo, ne sjedi Mirče. Žuto rotaciono svjetlo sa Komunalčeve
cisterne šara po obližnjim fasadama, dok voda iz cisterne, u širokom mlazu, niz
ulicu tjera opuške, košpice, papiriće…
Otvaraju se vrata kina, izlaze obožavaoci
Bruce Lee-a. I dok padaju prvi komentari na film, mali Mujica koristi gužvu da
se „ogrebe” za jednu cigaru. Iz robne kuće izlazi Spaho, odmahuje nešto rukom
prodavačici, govoreći: „Sve lijepe stvari kupujte u robnoj kući nazor u
Derventi”.
I eto, odšetah mojih dvadesetak minuta
omiljenim derventskim trotoarom. Nestade farova, svjetiljki, izloga, izgubiše se dragi i poznati likovi… a ja ostadoh sam u mraku, okružen uspomenama. Godinama nam to bijaše svakodnevnica, nismo je
gotovo ni primjećivali, a tek sada, kada otvaramo
svoje trezore uspomena, postajemo
svjesni bogatstva kojeg smo imali.
I danas postoji taj isti trotoar. U šali kažu: mogli bi
trotoarom… Ako nije daleko! Meni je moj trotoar sasvim blizu. Dovoljno je da
samo sklopim oči.
autor teksta © D. Delić Dačo
-->
Nema komentara:
Objavi komentar