DERVENTSKIM KORZOM: Derventski rukometaši u prvoligaškim klubovima

Rukometni klub Derventa je godinama važio za pravi rasadnik talenata, a jedan dio igrača je svoju uspješnu karijeru krunisao igranjem u nekoj od prvoligaških ekipa, u zemlji u kojoj se, po mnogima, tada igrao najbolji rukomet na svijetu. Iako su derventski ljubitelji rukometa obožavali svoj klub, odlazak nekog od derventskih rukometaša u veći klub nailazio je uvijek na odobravanje i doživljavan je kao uspjeh derventskog sporta, a redovno se, putem medija, pratila njihova karijera u novoj sredini.

BORAC Banja Luka

Dugo je Derventa važila za „filijalu” banjalučkog Borca, godinama najjačeg jugoslovenskog kluba. RK Borac je bio institucija, a igrati za ovaj klub predstavljalo je veliko priznanje i čast.

U drugom dijelu prvenstva 1963/64. godine kao pojačanje u Borac dolaze dva Dervenćanina - iz dva Partizana: Arslanagić iz beogradskog i Bogdo Vojnović iz derventskog Partizana. Slučaj je htio da se baš u tom drugom dijelu prvenstva sastanu sarajevska Bosna, predvođena Dervenćaninom Draganom Nožicom i Borac sa Bogdom Vojnovićem (rezultat 12:17).

Najslavniji Dervenćanin u redovima Borca svakako je Abas Arslanagić. Njegova karijera i uspjesi u dresu Borca mogli bi stati u jednu rečenicu: Abas je za Borac odigrao 232 zvanične utakmice i osvojio sve što se moglo osvojiti, kako u domaćem prvenstvu, tako i u evropskom nadmetanju. Prvi nastup za Banjalučane imao je u sezoni 1963/64. godine, a oproštajna sezona mu je bila 1975/76. godina, kada sa Borcem po četvrti puta zaredom postaje prvak Jugoslavije. Sa Borcem je još bio vice-prvak 1968/69. i dva puta treći u sezonama 1970/71 i 1971/72. godina. Arslanagić je sa Borcem osvojio prvi Kup Jugoslavije 1969. godine, a od 1972. godine Borac još četiri puta zaredom osvaja ovo takmičenje.

Posebno će se pamtiti utakmica finala za prvaka Evrope 1975/76. godine u kojoj Borac pobjeđuje prvaka Danske, Fredericiju. Pri rezultatu 16:15 za Banjalučane, 16 sekundi prije kraja, gostujući igrač Andersen izbija sam pred Arslanagića… U publici tajac. Abas, nesumljivo najbolji pojedinac utakmice, bravurozno zaustavlja šut. Te noći Borik je „gorio”. Borac prvak Evrope! U zadnjim sekundama pada i 17-ti gol, ali to više ništa ne mijenja.

Akina i Bogdina generacija Borca: Perović, Bjelić, Karalić, M. Golić, Petrović, Bezrodnik, Arslanagić, Kekerović, Popović, Vojnović i B. Golić.

Arslanagić i Vojnović igrali su u Borčevoj ekipi zajedno sa: Perovićem, Bjelićem, Karalićem, Momom i Borom Golićem, Petrovićem, Bezrodnikom, Kekerovićem i Popovićem. Bogdo Vojnović je nastupao za Banjalučane u sezoni 1963/64. (8 mjesto) i 1964/65. godine (6 mjesto). Odigrao je 34 utakmice i postigao 43 gola.

1977. godine u Borac iz Dervente stiže ljevoruki Dobrivoje Čečavac. Pruža odlične partije i već nakon prve odigrane sezone postaje reprezentativac Jugoslavije. Debitira za reprezentaciju Jugoslavije 1978. godine u meču protiv DDR-a, a bilježi, nakon toga, još tri reprezentativna nastupa. Više puta je natupao za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije. Tadašnju ekipu Borca, pored Dobre, činili su: Popović, Štrbac, Elezović, Ravlić, Arnautović, Karalić, Koso, Krsnić, Petković, Unčanin, M. Golić i Anušić. Čečavac je sa Borcem osvojio Kup Jugoslavije 1979. godine. U Borčevom dresu odigrao je 69 utakmica i 198 puta se upisao u listu strijelaca. U sezoni 1977/78. i 1978/79. godine Borac sa Čečavcem je zauzeo peto mjesto na tabeli, a sezonu kasnije deveto mjesto. 1980. godine, odlučio je da se vrati u svoj matični klub, gdje nastavlja da pruža brilijantne partije, a obavljao je i funkciju sekretara RK Derventa. Čečavac je dobio poziv da karijeru nastavi u Njemačkoj. Međutim, kao i mnogim igračima u to vrijeme, pojavio se problem godina. Pamtiim da je jednom u beogradskom Sportu (vjerovatno je informacija potekla od Spahe) izašao članak o tome da je i sam ministar Genšer tražio da se Čečavcu omogući da karijeru nastavi u „Bundes-ligi”.

Prvaci Jugoslavije: Velić, Rađenović, Elezović, Štrbac, Ćuk, Delić, Čatak, Janjić, Popović, Petković, Unčanin, Koso i Uzejrović.

U sezoni 1980/81. godine u redove Borca iz Dervente dolazi Edin Delić. Već prve sezone Edo se, u novoj sredini, okitio titulom prvaka Jugoslavije. Tadašnju šampionsku ekipu činili su: Velić, Rađenović, Elezović, Štrbac, Ćuk, Delić, Čatak, Popović, Petković, Unčanin, Koso i Uzejrović, predvođeni trenerom Janjićem. Sa Borcem je bio četvrti naredne sezone (1981/82.), te 11-ti u sezoni 1982/83. Delić je za Borac odigrao 70 utakmica i postigao 152 gola. U Kupu evropskih šampiona 1982. godine poraženi su u polufinalu od Grosswallstadt-a. Imao sam priliku da gledam tu veličanstvenu utakmicu, dovoljno je reći da je te večeri preko 2000 gledalaca ostalo pred ulazom dvorane u Boriku. Po odsluženju vojnog roka vraća se jednu polusezonu u Derventu i zatim odlazi u Istraturist iz Umaga, kojeg je trenirao Lino Červar i sa kojim, kao kapiten, postaje prvoligaš.

U sezoni 1982/83. Deliću se u Borcu pridružuju još dva Dervenćanina: Josip Glavaš je došao kao trener nakon velikih rezultata ostvarenih sa dobojskom Slogom, a u ekipu stiže i lijevi bek Slavko Mijatović. Mijatović je u sezoni 1984/85. postao vice-prvak Jugoslavije sa Borcem. Mijatović je odigrao 39 utakmica za Borac i postigao 123 gola. Prije toga je igrao za Medveščak, a karijeru je završio u Bosnamontaži.

Slavko Mijatović u dresu Borca na Dobojskom Turniru šampiona, u svom karakterističnom skoku.

KRIVAJA Zavidovići

Krivaja je nekada bila jedan od uspješnijih prvoligaških klubova, a bio je to i klub koji je imao odlične veze sa našim derventskim. Zavidovička sportska dvorana bila je jedna od prvih u BiH. Divili smo joj se mi sa derventskog asfalta, naročito podlozi na kojoj se igralo, kada smo pratili naše rukometaše na prijateljskim utakmicama u Zavidovićima. Svojevremeno je ovaj klub trenirao veliki stručnjak, a kasnije trener reprezentacije, Vlado Štencl. U njemu su igrale i takve rukometne veličine kao što su: Lavrnić, Kurtagić, Mrkonja, Bartolović, Lozert, Šegrt, braća Bašić, Paljar, Lazić, Jurić, Timko, Meter, Vuković, Mijatović, Antović, Savčić…

Pivotmen derventskog kluba izuzetnih kvaliteta, Refik Berbić Brico, zapao je za oko zavidovičkim stručnjacima. Prema podacima iz moje rukometne sehare Berbić dolazi u ovaj klub u sezoni 1972/73. Tu sezonu Krivaja završava na trećem mjestu, a Berbić na utakmici protiv Borca daje dva gola Aki Arslanagiću. Već naredne sezone Berbićeva Krivaja osvaja drugo mjesto u ligi, odmah iza šampiona Borca. U monografiji zavidovićkog rukometnog kluba stoji podatak da je Berbić sa 345 utakmica u dresu Krivaje peti igrač po broju nastupa, a ovaj pivotmen se ukupno 775 puta upisao u listu strijelaca. Krivaja je godinama bila u vrhu tabele (1975/76. četvrta, potom 1976/77. druga, 1977/78 treća... ), a Refik je na prvenstvenim utakmicama imao priliku da igra i protiv svojih Dervenćana: Arslanagića (1975), Čečavca (1979/80) i Delića (1980/81). Svoju uspješnu karijeru je okončao je 1981. godine.

U sezoni 1974/75. u dresu Krivaje nastupaju zajedno sa Berbićem i naš golman Duško Bošković (ukupno 24 nastupa), kao i Midhat Pipić, koji je u Zavidoviće došao iz Bosanskog Broda, a poslije karijeru nastavlja i završava u Derventi. Pipić je u 99 nastupa, u tri prvoligaške sezone, za zavidovičkog prvoligaša postigao 152 gola. Sa Krivajom je Pipić bio vice-prvak Jugoslavije u sezoni 1973/74.

Berbić

SLOGA Doboj

1979/80. Sloga postaje prvak Druge savezne lige Zapad nakon što je u kvalifikacijama savladala Aero-Celje rezultatom 22:18 (20:23). Tu nezaboravnu generaciju dobojskih rukometaša vodio je trener Josip Glavaš, a u ekipi su igrala dva Dervenćanina: Zoran Dokić i Goran Kokić.
U sezoni 1981/82. godine, u Slogu dolazi Muhamed Memić iz prvoligaša Metaloplastike (sa Šapčanima je Memić bio četvrti u sezoni 1980/81). Dobojlije tada zauzimaju odlično treće mjesto u prvenstvu.
1982/83. sezonu Sloga završava na veoma dobrom četvrtom mjestu u prvoligaškoj konkurenciji, a Zoran Dokić je bio jedan od najboljih igrača i kapiten ekipe. Dokić i Memić su oslonac ekipe i narednih sezona u kojima Sloga zauzima sedmu i četvrtu poziciju na tabeli. Memić je zabilježio 89 nastupa u dresu reprezentacije Jugoslavije, a branio je i boje reprezentacije BiH.

Ne može Sloga bez Dervenćana: Kokić, Jovović, Halvadžija, Helić, Zubak, Čačić, Stojić, Rizvić, Dokić, Živković, Ferzan, Đurđić i Brkić.

Memić u akciji

BOSNA Sarajevo

Među prvim Dervenćanima koji su zaigrali za jednog prvoligaša bio je Dragan Nožica. Ovaj veliki golman branio je boje sarajevskih studenata u prvoligaškim sezonama: 1961/62. (6. mjesto na tabeli), 1962/63. (6. mjesto), 1963/64. (4. mjesto) i 1964/65 (5. mjesto). Bosna je tada zauzimala visok plasman na prvoligaškoj ljestvici, a Nožicu su odlične igre dovele i do dresa reprezentacije Jugoslavije. Dragan Nožica nastupio je za RK Bosnu i u finalu Kupa Jugoslavije 1963. godine kada je Bosna pobijedila bjelovarski Partizan sa 16:14. Njegovi saigrači su bili: Mostarac, Šarenkapa, Čengić, Pilić, Bjegović. Vuković, Janjić, Martinčević, Cakeljić, Milošević i Softić, a trener je bio Čučić.

Treba istači da je prije njega u ekipi sarajevske Bosne uspješno igrao još jedan derventski rukometaš – Momčilo Momo Gunjak.

Nožicu je rat zatekao na funkciji Predsjednika RSBiH, a vrijedi istaći da je bio na čelu Inicijativnog odbora za pokretanje rada Rukometnog Saveza BiH u ratnom Sarajevu 1992. godine (u prvom ratnom Predsjedništvu RSBiH bio je još jedan naš sugrađanin, nekadašnji pivotmen RK Derventa, Edhem (Edo) Bahtijarević).

Na slici su u gornjem redu: Mostarac, Šarenkapa, Dragan Nožica, Ćengić, trener Nikola Cucić, Pilić i Bjegović. Čuče: Vuković, Janjić, Martinčević, Cakeljić, Milošević i Softić.

Godinama poslije poznati trener Praljak stvoriće još jednu uspješnu ekipu Bosne, želeći klubu vratiti onu staru slavu iz šezdesetih. U toj ekipi Ekrem Jaganjac bio je jedan od najboljih igrača, a branio je i za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije. Jaganjac je za Bosnu nastupao u prvoligaškim sezonama 1973/74. (12. mjesto) i 1974/75. (13. mjesto), a za „studente” su tada igrali: Živković, Selak, Vukas, Vujanović, Murtić, Fetahagić...

Na prvom rukometnom Turniru AVNOJ-a, na kojem su učestvovale reprezentacije republika i pokrajina, a koji je održan krajem novembra 1975. godine, Bosna i Hercegovina je osvojila prvo mjesto. Jaganjac je bio zamjena Arslanagiću koji je proglašen za najboljeg golmana turnira.

Samir Andelija je počeo igrati rukomet u Derventi 1978. godine. Poslije je otišao u Slavoniju DI, da bi karijeru nastavio u Švedskoj, zatim i u Holandiji, gdje sa ekipom Sittard osvaja duplu krunu. Vraća se u BiH, igra najprije za Željezničar, a sa sarajevskom Bosnom dva puta osvaja prvenstvo i dva puta je bio pobjednik kupa. Nastupao i za reprezentaciju BiH. Nakon igranja za sarajevske studente, odlazi u visočku Bosnu, da bi popularni Samba svoju bogatu karijeru završio u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a potom nastavio kao trener u Dohi.

U prvoligaškoj ekipi Mlade Bosne (kasnije Željezničar) jedno vrijeme branio je i Midhat Alić.

PARTIZAN Beograd

Čak su trojica Dervenćana svojevremeno nastupala za prvoligaša iz tadašnjeg glavnog grada – beogradskog Partizana: Arslanagić, Kostić i Glavaš.

Arslanagić je proveo u Beogradu sezonu 1962/63. (4. mjesto) i 1963/64 (9. mjesto), odakle odlazi u Banja Luku.

Boris Kostić (Lichtscheidl) je bio čuvar mreže Partizana od sezone 1963/64. Partizan je bio uglavnom u sredini tabele da bi u sezoni 1967/68. ispao iz prve lige, a Boris poslije toga prelazi u susjednog prvoligaša Dinamo iz Pančeva, gdje brani narednih pet sezona. Dinamo je bio vice-prvak Jugoslavije u sezoni 1969/70., a Kostića odlične odbrane dovode i do dresa reprezentacije Jugoslavije, za koju je nastupao 48 puta.

U sezoni 1965/66. Josip Glavaš sa crno-bijelim osvaja 7. mjesto, a 1966/67. Boris Kostić i Josip Glavaš su osmi na kraju šampionata. Josip i naredne sezone (1967/68) ostaje u Partizanu, koji je još kratko bio prvoligaš, da bi karijeru završio u svom matičnom klubu.

Boris Kostić je bio golman reprezentacije Jugoslavije koja je na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj 1967. godine osvojila 7. mjesto, a iste godine i prvo mjesto na 5. Mediteranskim igrama u Tunisu. Prvi veći uspjeh jugoslovenskog rukometa bio je osvajanje bronzane medalje na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1970. godine, kada su dva naša sugrađanina i golmana, Arslanagić i Kostić, skupa nastupali za reprezentaciju i radovali se trećem mjestu (ekipu su činili: Arslanagić, Kostić, Mervar, Pribanić, Žagmeštar, Popović, Pokrajac, Horvat, Lavrnić, Bugarski, Karalić, Mišković, Lazarević, Jakšeković, Krstić, Fajfrić). 1972. godine, u finalu Kupa Jugoslavije su igrali Borac i Dinamo (23 :20), na čijim vratima su stajali Dervenćani Arslanagić i Kostić. Boris Kostić je karijeru nastavio u Njemačkoj prenoseći svoje bogato iskustvo na mlade golmane.