25.4.09

Derventski rukometaši u prvoligaškim klubovima

Rukometni klub Derventa godinama je važio za pravi rasadnik talenata, a jedan dio igrača je svoju uspješnu karijeru krunisao igranjem u nekoj od prvoligaških ekipa, u zemlji u kojoj se, po mnogima, igrao najbolji rukomet na svijetu. Iako su derventski ljubitelji rukometa obožavali svoj klub, odlazak nekog od derventskih rukometaša u veći klub nailazio je uvijek na odobravanje i doživljavan kao uspjeh derventskog sporta, a redovno se, putem medija, pratila njihova karijera u novoj sredini.

BORAC Banja Luka


        Dugo je Derventa važila za filijalu” banjalučkog Borca, godinama najjačeg jugoslovenskog kluba. RK Borac je bio institucija, a igrati za ovaj klub predstavljalo je veliko priznanje i čast.  
        U drugom dijelu prvenstva 1963/64. godine u Borac dolaze, kao pojačanje, dva Dervenćanina - iz dva Partizana: Arslanagić iz beogradskog i Bogdo Vojnović iz derventskog Partizana. Slučaj je htio da se baš u tom drugom dijelu prvenstva sastanu sarajevska Bosna predvođena Dervenćaninom Draganom Nožicom i Borac sa Bogdom Vojnovićem (rezultat 12:17). 


      Najslavniji Dervenćanin u redovima Borca, svakako je Abas Arslanagić. Akina karijera i uspjesi u dresu Borca mogli bi stati u jednu rečenicu: Ako je za Borac odigrao 232 zvanične utakmice i osvojio sve što se moglo osvojiti, kako u domaćem prvenstvu, tako i u evropskom nadmetanju.
        Prvi nastup za Banjalučane je imao u sezoni 1963/64. godine, a oproštajna sezona je bila 1975/76. godina, kada sa Borcem po četvrti puta zaredom postaje prvak Jugoslavije.  Sa Borcem je još bio vice-prvak 1968/69. i dva puta treći u sezonama 1970/71 i 1971/72. godina. Arslanagić je sa Borcem osvojio prvi Kup Jugoslavije 1969. godine, a od 1972. godine Borac još četiri puta zaredom osvaja ovo takmičenje.
        Posebno će se pamtiti utakmica finala za prvaka Evrope 1975/76. godine, u kojoj Borac pobjeđuje prvaka Danske Fredericiju.  Pri rezultatu 16:15 za Banjalučane, 16 sekundi prije kraja gostujući igrač Andersen izbiija sam pred Arslanagića… U publici tajac. Abas, nesumljivo najbolji pojedinac utakmice, bravurozno zaustavlja šut. Te noći Borik je gorio”. Borac prvak Evrope! U zadnjim sekundama pada i 17-ti gol, ali  to više ništa ne mijenja. 

Akina i Bogdina generacija Borca: Perović, Bjelić, Karalić, M. Golić, Petrović, Bezrodnik, Arslanagić, Kekerović, Popović, Vojnović i B. Golić.
Arslanagić i Vojnović igrali su u Borčevoj ekipi zajedno sa: Perovićem, Bjelićem, Karalićem, Momom i Borom Golićem, Petrovićem, Bezrodnikom, Kekerovićem i Popovićem.
      Bogdo Vojnović  je nastupao za Banjalučane u sezoni 1963/64. (8 mjesto)  i 1964/65. godine (6 mjesto). Odigrao je 34 utakmice i postigao 43 gola.  


            1977. godine u Borac iz Dervente stiže ljevoruki Dobrivoje Čečavac. Pruža odlične partije i već nakon prve odigrane sezone postaje reprezentativac Jugoslavije. Debitira za reprezentaciju Jugoslavije 1978. godine u meču protiv DDR-a i bilježi, nakon toga, još tri reprezentativna nastupa. Više puta je natupao za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije. Tadašnju ekipu Borca, pored Čečavca, činili su: Popović, Štrbac, Elezović, Ravlić, Arnautović, Karalić, Koso, Krsnić, Petković, Unčanin, M. Golić i Anušić. Dobro je sa Borcem osvojio Kup Jugoslavije 1979. godine. U borčevom dresu odigrao je 69 utakmica i 198 puta se upisao u listu strijelaca. U sezoni 1977/78. i 1978/79. godine Čečavčev Borac je zauzeo peto mjesto na tabeli, a sezonu kasnije deveto mjesto. 1980. godine, odlučio je da se vrati u svoj matični klub, gdje nastavlja da pruža brilijantne partije, a obavljao je i funkciju sekretara RK Derventa. Čečavac je dobio poziv da karijeru nastavi u Njemačkoj, međutim, kao i mnogim igračima u to vrijeme, pojavio se problem godina. Pamtiim da je jednom u beogradskom Sportu izašao članak o tome da je i sam gospodin Genšer tražio da se Čečavcu omogući da karijeru nastavi u Bundes-ligi. 

Šampioni: Velić, Rađenović, Elezović, Štrbac, Ćuk, Delić, Čatak, Janjić, Popović, Petković, Unčanin, Koso i Uzejrović.


          U sezoni 1980/81. godine u redove Borca iz Dervente dolazi Edin Delić. Već prve sezone Edo se, u novoj sredini, okitio titulom prvaka Jugoslavije. Tadašnju šampionsku ekipu činili su: Velić, Rađenović, Elezović, Štrbac, Ćuk, Delić, Čatak, Popović, Petković, Unčanin, Koso i Uzejrović, predvođeni trenerom Janjićem. Sa Borcem je bio četvrti naredne sezone (1981/82.), te 11-ti u sezoni 1982/83. Delić je za Borac odigrao 70 utakmica i postigao 152 gola. U Kupu Evropskih Šampiona 1982. godine poraženi su u polufinalu od Grosswallstadt-a. Imao sam priliku da gledam tu veličanstvenu utakmicu, dovoljno je reći da je te večeri preko 2000 gledalaca ostalo pred ulazom dvorane u Boriku. Po odsluženju vojnog roka, vraća se jednu polusezonu u Derventu i zatim odlazi u Istraturist iz Umaga, kojeg je trenirao Lino Červar i sa kojim, kao kapiten, postaje prvoligaš.


         U sezoni 1982/83. Deliću se u Borcu pridružuju još dva Dervenćanina: Josip Glavaš je došao kao trener nakon velikih rezultata koje je ostvario sa dobojskom Slogom, a u ekipu stiže i lijevi bek Slavko Mijatović. Mijatović je u sezoni 1984/85. postao vice-prvak Jugoslavije sa Borcem. Mijatović je odigrao 39 utakmica za Borac i postigao 123 gola.


Slavko Mijatović – Som u dresu Borca, na Dobojskom Turniru šampiona, u svom karakterističnom skoku. 



KRIVAJA Zavidovići


            Krivaja je nekada bila jedan od uspješnijih prvoligaških klubova, a bio je to i klub koji je imao odlične veze sa našim derventskim. Zavidovička sportska dvorana bila je jedna od prvih u BiH. Divili smo joj se mi sa derventskog asfalta, naročito podlozi na kojoj se igralo, kada smo pratili naše rukometaše na prijateljskim utakmicama u Zavidovićima. Svojevremeno je ovaj klub trenirao  veliki stručnjak, a kasnije trener reprezentacije, Vlado Štencl. U njemu su igrale i takve rukometne veličine kao što su: Lavrnić, Kurtagić, Mrkonja, Bartolović, Lozert, Šegrt, braća Bašić, Paljar, Lazić, Jurić, Timko, Meter, Vuković, Mijatović, Antović, Savčić…
            Pivotmen derventskog kluba izuzetnih kvaliteta, Refik Berbić - Britva, zapao je za oko zavidovičkim stručnjacima. Prema podacima iz moje rukometne sehare, u sezoni 1972/73.  Berbić dolazi u ovaj klub. Tu sezonu Krivaja završava na trećem mjestu, a Berbić na utakmici protiv Borca daje dva gola Aki Arslanagiću. Već naredne sezone Berbićeva Krivaja osvaja drugo mjesto u ligi, odmah iza šampiona Borca. U monografiji zavidovićkog rukometnog kluba stoji podatak da je Berbić sa 345 utakmica u dresu Krivaje peti igrač po najvećem broju nastupa, a ovaj pivotmen se ukupno 775 puta upisao u listu strijelaca. Krivaja je godinama bila u vrhu tabele (1975/76. četvrta, potom 1976/77. druga, 1977/78 treća... ), a Refik je na prvenstvenim utakmicama imao priliku da igra i protiv svojih Dervenćana: Arslanagića (1975), Čečavca (1979/80) i Delića (1980/81)…a posljednju prvoligašku sezonu odigrao je 1980/81. godine.
            U sezoni 1974/75. u dresu Krivaje nastupaju sa Berbićem i naš golman Duško Bošković (ukupno 24 nastupa),  kao i Midhat Pipić, koji je u Zavidoviće došao iz Bosanskog Broda, a poslije karijeru nastavlja i završava u Derventi. Pipić je u 99 nastupa u tri prvoligaške sezone za zavidovičkog prvoligaša postigao 152 gola. Sa Krivajom, Pipić je bio vice-prvak Jugoslavije u sezoni 1973/74.

 Berbić


SLOGA Doboj


           1979/80. Sloga postaje prvak Druge savezne lige Zapad nakon što je u kvalifikacijama savladala Aero-Celje rezultatom 22:18 (20:23). Tu nezaboravnu generaciju dobojskih rukometaša vodio je trener Josip Glavaš, a u ekipi su igrala dva Dervenćanina : Zoran Dokić i Goran Kokić.
            U sezoni 1981/82. godine, u Slogu dolazi Muhamed Memić iz prvoligaša Metaloplastike (sa Šapčanima je Memić bio četvrti u sezoni 1980/81). Dobojlije tada zauzimaju odlično 3. mjesto u prvenstvu.
            1982/83. sezonu Sloga završava na veoma dobrom četvrtom mjestu u prvoligaškoj konkurenciji, a Zoran Dokić je bio jedan od najboljih igrača i kapiten ekipe. Dokić i Memić su oslonac ekipe i narednih sezona u kojima Sloga zauzima sedmu i četvrtu poziciju na tabeli.
         Muhamed Memić je zabilježio 89 nastupa u dresu seniorske reprezentacije Jugoslavije. 
.
Ne može Sloga bez Dervenćana: Kokić, Jovović, Halvadžija, Helić, Zubak, Čačić, Stojić, Rizvić, Dokić, Živković, Ferzan, Đurđić i Brkić.


Memić sa Arslanagićem i Glavašem osvaja bronzanu medalju na Olimpijadi u Seulu. Na slici: na prijemu kod Predsjenika Opštine Derventa nakon osvajanja Svjetskog juniorskog prvenstva. Memić je bio 90 puta reprezentativac Jugoslavije (107 golova).
Šepo Memic je u sezoni 1980/81 nastupao za šabačku Metaloplastiku zajedno sa Vujovićem, Isakovićem, Vukovićem, Bašićem, Kuzmanovskim…


BOSNA Sarajevo

        Među prvim Dervenćanima koji su zaigrali za jednog prvoligaša bio je Dragan Nožica. Ovaj veliki golman branio je boje sarajevskih studenata u prvoligaškim sezonama: 1961/62. (6. mjesto na tabeli), 1962/63. (6. mjesto), 1963/64. (4. mjesto)  i 1964/65 (5. mjesto). Bosna je tada zauzimala visok plasman na prvoligaškoj ljestvici, a Nožicu su odlične igre dovele i do dresa reprezentacije Jugoslavije. Dragan Nožica nastupio je za RK Bosnu i u finalu Kupa Jugoslavije 1963. godine kada je Bosna pobijedila bjelovarski Partizan sa 16:14. Njegovi saigrači su bili: Mostarac, Šarenkapa, Čengić, Pilić, Bjegović. Vuković, Janjić, Martinčević, Cakeljić, Milošević i Softić, a trener je bio Cucić.
            Treba istači da je prije toga u ekipi sarajevske Bosne uspješno igrao još jedan Dervenćanin – Momčilo Momo Gunjak.
            Nožicu je rat zatekao na funkciji Predsjednika RSBiH, a vrijedi istaći da je bio na čelu Inicijativnog odbora za pokretanje rada Rukometnog Saveza BiH u ratnom Sarajevu 1992. godine (u prvom ratnom Predsjedništvu RSBiH bio je još jedan naš sugrađanin, nekadašnji pivotmen RK Derventa Edhem (Edo) Bahtijarević).
          
Na slici su u gornjem redu: Mostarac, Šarenkapa, Dragan Nožica, Ćengić, trener Nikola Cucić, Pilić i Bjegović. Čuče: Vuković, Janjić, Martinčević, Cakeljić, Milošević i Softić.

          Godinama poslije, poznati trener Praljak stvoriće još jednu uspješnu ekipu Bosne želeći klubu vratiti onu staru slavu iz šezdesetih. U toj ekipi, Ekrem Jaganjac je bio jedan od najboljih igrača, a branio je i za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije. Jaganjac je za Bosnu branio u prvoligaškim sezonama 1973/74. (12. mjesto) i 1974/75. (13. mjesto), a za studente su tada igrali: Živković, Selak, Vukas, Vujanović, Murtić, Fetahagić...     Na prvom rukometnom Turniru AVNOJ-a, na kojem su učestvovale reprezentacije republika i pokrajina, a koji je održan krajem novembra 1975. godine, Bosna i Hercegovina je osvojila prvo mjesto, a golmani u reprezentaciji BiH su bili naši Dervenćani: Abas Arslanagić  (proglašen za najboljeg golmana turnira) i Ekrem Jaganjac.

            Samir Andelija počeo je igrati rukomet u Derventi 1978. godine, potom je otišao u Slavoniju DI, da bi karijeru nastavio u Švedskoj i Holandiji, gdje sa holandskom ekipom Sittard osvoja duplu krunu. Vraća se u BiH, igra najprije za Željezničar, a sa sarajevskom Bosnom dva puta osvaja prvenstvo i dva puta je bio pobjednik kupa. Nastupao i za reprezentaciju BiH. Nakon igranja za sarajevske studente, odlazi u visočku Bosnu, da bi popularni Samba svoju bogatu rukometnu karijeru završio u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, te nastavio kao trener u Dohi.



PARTIZAN Beograd



    Čak su trojica Dervenćana  svojevremeno nastupala za prvoligaša iz tadašnjeg glavnog grada – beogradskog Partizana : Arslanagić, Kostić i Glavaš.
        Arslanagić je proveo u Beogradu sezonu 1962/63. (4. mjesto) i 1963/64 (9. mjesto), odakle odlazi u Banja Luku.
         Boris Kostić (Lihšajdl) je bio čuvar mreže Partizana od sezone 1963/64. Partizan je bio uglavnom u sredini tabele, da bi u sezoni 1967/68. ispao iz prve lige, a Boris poslije toga prelazi u susjednog prvoligaša Dinamo iz Pančeva, gdje brani narednih pet sezona. Dinamo je bio vice-prvak Jugoslavije u sezoni 1969/70., a Kostića odlične odbrane dovode i do dresa reprezentacije Jugoslavije, čiji dres je nosio 48 puta.
      U sezoni 1965/66.  Josip Glavaš sa crno-bijelim osvaja 7. mjesto, a 1966/67. Boris Kostić i Josip Glavaš su osmi na kraju šampionata. Josip i naredne sezone (1967/68) ostaje u Partizanu koji je još kratko bio prvoligaš, da bi karijeru je završio u svom matičnom klubu.
         Boris Kostić je bio golman reprezentacije Jugoslavije koja je na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj 1967. godine osvojila 7. mjesto, a iste godine i prvo mjesto na 5. Mediteranskim igrama u Tunisu. Prvi veći uspjeh jugoslovenskog rukometa bio je osvajanje bronzane medalje na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1970. godine, kada su dva naša sugrađanina i golmana, Arslanagić i Kostić,  skupa nastupali za reprezentaciju i radovali se trećem mjestu (ekipu su činili: Arslanagić, Kostić, Mervar, Pribanić, Žagmeštar, Popović, Pokrajac, Horvat, Lavrnić, Bugarski, Karalić, Mišković, Lazarević, Jakšeković, Krstić, Fajfrić).
         1972. godine, u finalu Kupa Jugoslavije su igrali Borac i Dinamo (slavili su Banjalučani), na čijim vratima su stajali Dervenćani Arslanagić i Kostić.
       Boris Kostić živi u Njemačkoj, ostao je aktivan u rukometu, trenira golmane prenoseći svoje bogato iskustvo na mlade.
          
Ovim bih završio priču o najuspješnijim ambasadorima derventskog sporta i rukometnim  junacima rođenim u gradu na Ukrini.


Nema komentara:

Objavi komentar