Najljepši park na svijetu

Najljepši park na svijetu, onaj sa Staklenikom, nalazi se .... u mojoj glavi. Gleda on mene sa Đuzelove crno-bijele slike na zidu, ali ga ja, onako polako, uz kafu bojim, vraćam mu ljude i događaje, prizivam prošlost. Onaj stvarni, gotovo i ne postoji. Uvenuo je, izgubio dušu, a ovaj u mojoj glavi kupa se u najljepšoj svjetlosti i blista hiljadama boja.

Svoje rano djetinjstvo proveo sam u ovom parku, rođen sam u zgradi ispod pošte. I još mi je u sjećanju da se ispod Zdravljaka nalazila, kako smo je mi zvali, „Huse babe, mesara”, a do nje kiosk u kome su se prodavala peciva. Za taj kiosk vezan je i moj prvi podvig, kada sam prvi put sam prešao preko ceste. Uzeo sam zalet, pogledao lijevo-desno, pa trči preko ulice do „slobodne teritorije” - parka. I niko sretniji, ni važniji od mene, kada sam kući donio još vruće kifle. Moja komšinica, profesorica Julija Kojić, pohvalila me zadavši mi novi zadatak da odem do samoposluge, koja se tada nalazila na mjestu robne kuće. Trebalo je da vratim dvije „Radenske”, zamjenim ih za tri „Knjaza Miloša”, promjenim još neke flaše za kauciju i doplatim razliku. Zazvučalo mi to malo komplikovano, pa sam se izvukao kako imam „važan sastanak”. Poslije, kada me kao gimnazijalca učila latinskim sentencijama, prepričavala bi ovu zgodu drugovima iz razreda.  

Kao mali, najčešće, sam se igrao u donjem dijelu tog parka. Hlače su mi vazda bile zelene od trave, a gađali smo se  bijelim bobicama koje smo brali po okolnim grmovima. Gornji dio parka je bio rezervisan za one velike momke, kao Futa, Kemo, Brano, Braco, Ismet.... Nekako, najdraže mi je bilo provući se  kroz grmlje i povikati: „Futa pije mlijeko”. Tako sam, valjda, „zarivao” Futu, iako, ni dan danas, ne znam šta bi to trebalo značiti. A onda smo mi, mali klinci iz ulice, narasli i preselili se na zid preko puta „Žabe”, gdje smo često drincali. Gledali bi kada prolaze stariji, koji slave maturske jubileje u bašti Staklenika, komentarišući: „Uh, dvadeset godina mature – metuzalemi”. Ne smijem ni pomisliti koliko je godina prošlo od moje mature, ali ne bih se ljutio da mi neko sa zidića dovikne „metuzalem”.

Koliko me samo puta Amir Memić znao izvući iz svog zadimljenog kafića da ovdje, na miru, popijemo piće. Imao je običaj da nam naruči dva ruma. Ma, što mi ne reče, popio bih čaj ranije – kažu da je dobar s rumom.

Kroz prozor u moju sobu ulazi mrak. Gdje je sada onaj konobar iz Staklenika, da mi priđe i kaže kako mora odmah naplatiti. Ma, nema veze, naplati sve... i onaj „Bosankin” sok, što kroz nos ulazi i tjera suze na oči. I veliku porciju ćevapa s kruhom, jer je opet nestalo lepina... Ali, odnesi ovaj kockasti stolnjak što ga „izbombardovaše” ptice s kestenova... odnesi i sve sa stola... pa i ovu moju tugu.

U bašti tog istog Staklenika, jedne ljetnje noći, malo dublje sam se zagledao u jedne zelene oči sa kojima, evo, već tri decenije množim radost i dijelim tugu.

Ohladi mi kafa, noć je uveliko smijenila dan. E, baš neću da upalim svjetlo. Plašim se  da mi ne pobjegnu uspomene.

autor teksta ©  D. Delić Dačo