Najljepši park na svijetu, onaj sa Staklenikom, nalazi se ....
u mojoj glavi. Gleda on mene sa Đuzelove crno-bijele slike na zidu, ali ga ja,
onako polako, uz kafu bojim, vraćam mu ljude i događaje, prizivam prošlost.
Onaj stvarni, gotovo i ne postoji. Uvenuo je, izgubio dušu, a ovaj u mojoj
glavi kupa se u najljepšoj svjetlosti i blista hiljadama boja.
Svoje rano djetinjstvo proveo sam u ovom parku, rođen sam u zgradi
ispod pošte. I još mi je u sjećanju da se ispod Zdravljaka nalazila, kako smo
je mi zvali, „Huse babe, mesara”, a do nje kiosk u kome su se prodavala peciva.
Za taj kiosk vezan je i moj prvi podvig, kada sam prvi put sam prešao preko
ceste. Uzeo sam zalet, pogledao lijevo-desno, pa trči preko ulice do „slobodne
teritorije” - parka. I niko sretniji, ni važniji od mene,
kada sam kući donio još vruće kifle. Moja komšinica, profesorica Julija Kojić,
pohvalila me zadavši mi novi zadatak da odem do samoposluge, koja se tada
nalazila na mjestu robne kuće. Trebalo je da vratim dvije „Radenske”, zamjenim ih za tri „Knjaza Miloša”, promjenim još neke flaše za kauciju i doplatim
razliku. Zazvučalo mi to malo komplikovano, pa sam se izvukao kako imam „važan
sastanak”. Poslije, kada me kao gimnazijalca
učila latinskim sentencijama, prepričavala bi ovu zgodu drugovima iz razreda.
Kao mali,
najčešće, sam se igrao u donjem dijelu tog parka. Hlače su mi vazda bile zelene
od trave, a gađali smo se bijelim
bobicama koje smo brali po okolnim grmovima. Gornji dio parka je bio rezervisan
za one velike momke, kao Futa, Kemo, Brano, Braco, Ismet.... Nekako, najdraže mi
je bilo provući se kroz grmlje i
povikati: „Futa pije mlijeko”.
Tako sam, valjda, „zarivao”
Futu, iako, ni dan danas, ne znam šta bi to trebalo značiti. A onda smo mi,
mali klinci iz ulice, narasli i preselili se na zid preko puta „Žabe”, gdje smo često drincali. Gledali bi kada prolaze
stariji, koji slave maturske jubileje u bašti Staklenika, komentarišući: „Uh,
dvadeset godina mature – metuzalemi”. Ne smijem ni pomisliti koliko je godina prošlo
od moje mature, ali ne bih se ljutio da mi neko sa zidića dovikne „metuzalem”.
Koliko me
samo puta Amir Memić znao izvući iz svog zadimljenog kafića da ovdje, na miru,
popijemo piće. Imao je običaj da nam naruči dva ruma. Ma, što mi ne reče, popio
bih čaj ranije – kažu da je dobar s rumom.
Kroz
prozor u moju sobu ulazi mrak. Gdje je sada onaj konobar iz Staklenika, da mi
priđe i kaže kako mora odmah naplatiti. Ma, nema veze, naplati sve... i onaj „Bosankin” sok, što kroz nos ulazi i tjera suze na oči. I
veliku porciju ćevapa s kruhom, jer je opet nestalo lepina... Ali, odnesi ovaj kockasti
stolnjak što ga „izbombardovaše” ptice s kestenova... odnesi i sve sa stola... pa
i ovu moju tugu.
U bašti
tog istog Staklenika, jedne ljetnje noći, malo dublje sam se zagledao u jedne
zelene oči sa kojima, evo, već tri decenije množim radost i dijelim tugu.
Ohladi mi
kafa, noć je uveliko smijenila dan. E, baš neću da upalim svjetlo. Plašim se da mi ne pobjegnu uspomene.
autor teksta © D. Delić Dačo
Zadovoljstvo mi je bilo ovo procitati
OdgovoriIzbrišiSvaka proslost je lijepa pa i tvoja sjecanja...
OdgovoriIzbriši