Začarani krug

U vrijeme dok sam se aktivno bavio suđenjem u Belgiji, posljednji vikend mjeseca avgusta provodio bih u poznatom univerzitetskom gradu Louvain-La-Neuve, gdje bi imali seminar i sudijska testiranja pred početak prvenstva. Dok sam na atletskoj stazi, uz impozantni sportski kompleks,  polako dolazio sebi nakon napornih trčanja i „dišući na škrge”,  pomislio bih kako su možda u pravu oni što, na sva zvona, upozoravaju da je u zraku sve manje kisika. A onda, kada bi mi se pogled zaustavio na jednom od vanjskih terena, ugledao bih  geometra koji tegli prikolicu punu raznih sprava za mjerenje.  

Pa pomislih: da mi je bilo u ona stara, dobra vremena dovesti tog geometra na centar Partizanovog igrališta u Derventi, pa da svim tim preciznim spravama iscrta jedan krug u radijusu od 500 metara. U tom bi se krugu našlo više rukometaša nego što ih je u to vrijeme imala ijedna druga čaršija. U tom „začaranom rukometnom krugu”, čije su žile kucavice bile ulice Ilije Grbića i Dr Mladena Stojanovića, kao „prkos-kuća”  stajala je kuća poznate fudbalske porodice Tarabar. Pa, ipak, uspjeli smo „ukrasti”  i privoliti najmlađeg člana Denisa (Babicin) da šuta loptu rukom, a ne nogom.

U sokaku koji je povezivao ove dvije ulice nalazila se kuća braće Memić, od kojih su sva četvorica igrala rukomet. Najstariji i najslavniji, Muhamed - Šepo, veoma rano se izborio za status prvotimca, pa je uslijedio i poziv da karijeru desnog krila nastavi u slavnoj ekipi Metaloplastike (predvođene Vujovićem, Isakovićem, Vukovićem, Bašićem...). Poslije prelazi u dobojsku Slogu, gdje je godinama bio jedan od njenih  najboljih igrača. Uspješnu karijeru krunisaće medaljama  osvojenim sa reprezentaciom Jugoslavije: zlatnom na Svjetskom prvenstvu u Švicarskoj 1986. godine i bronzanom sa Olimpijade u Seulu, a bio je i juniorski prvak svijeta u Portugalu 1981. godine.  Zenaid - Puho je igrao za drugu ekipu, učestvovao na juniorskim prvenstvima, a  nastupao je povremeno i za prvi tim Dervente. Hilmija – Đula, srednji bek solidne tehnike, jedno je vrijeme igrao za drugi tim – onako, više za raju, zanemarivajući taktiku. Najmlađi iz ove sportske porodice, Adem - Žaba bio je sportski mezimac naše ulice. Počeo je u pionirskoj školi RK Derventa. Bio je izuzetno talentovan, odličan tehničar, a i posebno spretan i maštovit u igri. Međutim, naš komšija Begalo uspio ga je privoliti da se okuša u košarci, gdje je godinama bio jedan od najboljih derventskih košarkaša.  

Uspješnom, dugogodišnjom karijerom mogu se pohvaliti i braća Kokići. Goran je, poslije Dervente, nekoliko sezona igrao za prvoligaša  Slogu iz Doboja, gdje je bio jedan od najboljih odbrambenih igrača. Poslije se ponovo vratio da pomogne derventskom drugoligašu. Ljevoruki Živko je cijelu karijeru ostao vjeran dresu  RK Dervente, zahvalan kao igrač na poziciji desnog beka i krila, pouzdan u odbrani i primjer fer-plej igrača.  I po završetku karijere ostaje na usluzi matičnom klubu. Sada već dugi niz godina vodi rukomet u švedskom gradu Orebru.

Vjerovatno će se mnogi složiti samnom da je jedan od najvećih rukometnih talenata iz ulice bio Suad Slijepčević. Izvanredan tehničar, jednako dobar na poziciji beka i krila, velikog odraza i preciznog šuta. Sutko se izdvajao u svojoj generaciji, ali nažalost pratio ga je maler: najprije povreda ramena, a potom i koljena. Jedna divna karijera prerano se završila. Poslije se posvetio trenerskom pozivu vodivši jednu perspektivnu generaciju rukometaša (Tarabar, Bodrožić, Ađulović, Osmanagić, Mujanović, Barišić, Mašić...).

Edo Delić, nakon nekoliko drugoligaških sezona u Derventi, odlazi na studije u Banja Luku, gdje diplomira pravo, a postaje i prvotimac Borca sa kojim će postati šampion Jugoslavije. Iz grada na Vrbasu prelazi  u Istraturist iz Umaga, prvoligaša u kojem je bio kapiten i jedan od najboljih igrača. Karijeru je potom nastavio u belgijskom Union Beynoise. U toj zemlji i završava svoju igračku karijeru i posvećuje se trenerskom pozivu, vodeći ženske i muške prvoligaške ekipe. Sa ženskom ekipom Femina Visé bio je višestruki prvak Belgije i osvajač kupa. A desilo se da je mjesecima bio neporažen kao trener – a anegdotično je da je prvi poraz  doživio u Antwerpenu, na utakmici koju sam ja sudio (19:20).

 Naša ulica dala je talentovane i kvalitetne golmane: Haris Elezović je golmansku školu ispekao u Derventi, u jednom periodu je  branio boje Iskre iz Bugojna, da bi se  ponovo vratio u matični klub i godinama ubirao aplauze derventske publike kao njen najbolji igrač. Golman „lavljeg srca” Nedžad Nakić stanovao je na kraju ulice, blizu slavne „Sekcije.”. Iako je imao pozive iz drugih sredina, ostao je vjeran svom klubu, a publika ga pamti po njegovoj srčanosti i profesionalnosti. Enesa Halilovića, specijalistu za kontre, lepezu i odbrane sedmeraca – krasila  je  odlična tehnika, a jedino mu je nedostajala visina. Svoju nadarenost i savremenu tehniku branjenja, Nebojša Cakić je pokazao kroz takmičenja juniora, što mu je otvorilo i vrata prve ekipe.  

 Lijevo krilo Josip Pudić je prošao derventsku rukometnu školu, važio je kao specijalista za igru na kiši. Jedno vrijeme je nastupao u drugoligašu Slavoniji DI iz  Sl. Broda. Naser Beganović je godinama nosio dres prvotimca Dervente, bio je zahvalan kao igrač koji je mogao igrati na različitim pozicijama. Od igrača starije generacije  iz naše ulice je i ljevoruki Mojika Pesah. Kasnije je u našu rukometnu oazu doselio i Pejo Ravlić. Krasili su ga maštovitost i urođeni dar za rukomet. Nedžad Huseinović – Fambalo, iako nije stanovao u našoj ulici, bio je uvijek s nama i većinu vremena provodio na igralištu. Pamtimo ga kao krilo sa izuzetnom tehnikom, odličnim odrazom i jednim savršenim udarcem iz zgloba koji nepogrešivo pogađa uglove gola.

 Na samom rubu tog zamišljenog kruga od 500 metara stanovao je Slavko Mijatović – Som. Izvrstan šuter, zavidnog odraza, zakucavao je lopte u gol preko protivničke odbrane. Pravnik,  koji je svoju karijeru krunisao kao igrač prve ekipe banjalučkog Borca, a nastupao je i za Medveščak i drugoligaša iz Prijedora.  Na najvišoj tački famoznog kruga stanovao je njegov rođak Tvrtko Mijatović. Igrao je na poziciji srednjeg beka. Karijeru je završio igrajući za ekipu iz Županje.

A taj naš „začarani krug”  davao je stalno igrače za podmladak kluba, u kojem su igrali još i braća Jerković - Perica i Dražen, Ivica Soldo, Selver Omanović, Zoran Bodulović – Kvisko, Damir Delić... pa su ih onda naslijeđivali mlađi: Saša Gros, Vanja i Slaven Pudić, Denis Tarabar, Željko Milovanović, Vanja Dujaković Car... i još mnoga djeca iz ulice koje moj komšija i prijatelj Begalo nije uspio da privoli da rukometni gol zamjene košarkaškim obručem.

Nisam siguran da će ikada više jedan tako mali prostor izroditi  više talenata, ostvarenih karijera i vječnih zaljubljenika sporta, ali iznad svega ljudi koji potvrđuju onu latinsku da je u zdravom tijelu uvijek zdrav duh.

U „začaranom krugu” nas više nema. Njegove smo tačke pod kapom ovog neba, sjećanjem što mogu još uvijek da ga iscrtaju.

Pogled sa moga balkona na rukometno igralište.