Treneri RK Derventa

Nema ništa ljepše u sportu nego kada igrači po okončanju karijere ostanu aktivni, prenoseći svoja znanja i iskustva na druge. Osim što je rukometnom sportu podario dosta kvalitetnih igrača, derventski klub može se pohvaliti i zavidnim brojem dobrih trenera.

Huso Jusufbegović, kao profesor fizičke kulture u Učiteljskoj školi i u derventskom Srednjoškolskom centru, dao je izuzetno veliki doprinos razvoju sporta u našem gradu, a i šire. Nosilac je mnogih vrijednih opštinskih i republičkih priznanja za razvoj i popularizaciju sporta među omladinom, a posebno rukometa, pa ga s pravom nazivaju i „ocem derventskog rukometa”. Prvi veliki uspjesi derventskih rukometaša vezani su za ovog stručnjaka, a pod budnim okom profesora  stvarane su generacije derventskih rukometaša od kojih su mnogi postali velika rukometna imena.  

Abas Arslanagić je ne samo najpoznatije igračko, već i trenersko ime koje je dao derventski rukomet. Još dok je bio golman Borca trenirao je juniore ovog banjalučkog kluba, kasnije i žensku ekipu Mladosti. Bio je trener mnogih velikih klubova, kao što su: Borac, Metaloplastika, Zagreb, Medveščak, Krško, Bosna... Svoja znanja je svojevremeno prenosio i igračima Bosnamontaže i Dervente,  a bio je prvi stručnjak i još nekih hrvatskih klubova.

Uspješan rad u klupskom takmičenju doveo ga je i do selektorske funkcije u juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije, sa kojom je bio prvi na Svjetskom prvenstvu u Portu 1981. godine. Nastavlja kao  trener golmana jugoslovenske A reprezentacije (2. mjesto u Dortmundu 1982.), da bi u Švicarskoj 1986. godine kao trener seniorske reprezentacije bio prvak Svijeta. Kao državni selektor osvojio je bronzu na Olimpijadi u Seulu. U njegovoj bogatoj trenerskoj karijeri ostaje zapisano da je bio još  i selektor reprezentacija: Katara (1988-94.), Hrvatske (1995-96.) i Bosne i Hercegovine (2003. i 2004).

Dervenćani su uvijek dijelili radost njegovih uspjeha, pa i u vrijeme kada je bio selektor u dalekom Kataru. U njegovom omiljenom restoranu „3 fenjera” priređivali bi mu srdačnu dobrodošlicu.  Dočekivan sa  osmjehom, čak bi i muzičari (Tahir, Gala i Ćiro) prekidali svirku: „Evo, doš’o Ako iz Katara i donjeo vreću dolara”, pa bi nastavili pjesmom: „Dođe jednom sa istoka bogat šeik crnog oka...” .

Josip Glavaš,  po prestanku aktivnog igranja rukometa u 32-oj godini, započeo je  trenersku karijeru u matičnom klubu, najprije kao trener juniora. Stvorio je tako  jednu jako uspješnu generaciju rukometaša (Memić, Delić, Elezović, Mijatovic, Slijepčević, Halilović i drugi). Sa velikom ljubavlju trenirao je derventske mladiće, a da bi im što više približio ovaj sport znao je na trening pozvati i popularnog reprezentativca Arslanagića, koji bi im demonstrirao neke od taktika svog velikog i nenadmašnog trenera u reprezentaciji, rukometnog maga, Vlade Štencla.  

I dan danas se Dervenćani rado sjećaju i pričaju o prvom koncertu legendarnog „Bijelog dugmeta” na rukometnom igralištu (promocija albuma „Šta bi dao da si na mom mjestu”). Međutim, rijetko ko od njih zna da je upravo Josip Glavaš bio taj koji je ubijedio menadžera „Dugmića” da održe koncert u Derventi, a ne u Doboju, kako je predhodno bilo planirano. A sudbina je baš htjela da Joža iz rodnog grada ode u Doboj, gdje drugoligaša Slogu uvodi u elitno društvo. Sloga nije „plesala samo jedno ljeto”, već je postala i stabilan klub jugoslovenske prvoligaške elite. Navraćajući u Doboj često sam svraćao u njegov kafić „22:18” (koji je dobio ime po rezultatu koji je Slogu uveo u I ligu, nakon majstorice protiv Celja) i koji je bio omiljeno okupljalište sportaša. U vrijeme kada je on bio trener u Doboju su igrala i tri Dervenćanina: Dokić, Goran Kokić i Memić. 

Heli, kako su ga zvali najbliži prijatelji, zračio je optimizmom i bio uvijek pozitivan, a moto mu je bio da nema nepobjedljivih... imao je svoj imidž koji se nije mogao kopirati. Oduševljavao je i svojim gafovima,  kao  onda kada je u zadnjim sekundama meča ušao u teren i spriječio kontru, „pravdajući se” da je mislio da je kraj utakmice.      

Početkom osamdesetih slavni Borac ga poziva da preuzme ulogu šefa stručnog štaba. Josip  postaje trener u klubu u kojem će nastupiti i njegovi dojučerašnji učenici Slavko Mijatović i Edo Delić. 1988. godine, Glavaš je bio Arslanagićev pomoćnik u reprezentaciji Jugoslavije koja je na Olimpijadi u Seulu osvojila bronzanu medalju.

Ovaj vrsni rukometni znalac karijeru nastavlja u Hrvatskoj vodeći klubove: Medveščak, Zagreb, Umag i Varaždin, a predvodio je i Hrvatsku na Evopskom prvenstvu u Italiji. Kada se mislilo da se ona nezaboravna i izuzetno uspješna epizoda iz Doboja više ne može ponoviti odlazi u Ljubuški, gdje sa ovim klubom ostvaruje izvanredne uspjehe. Osvojio je tri prvenstva i kup BiH, dva puta se plasirao u Ligu prvaka i u polufinale Kupa pobjednika kupova, u kojem su ispali od španskog Ademar Leona, kasnije osvajača tog takmičenja. Kako je malo trebalo da mi zalupa ovo srce derventsko, kada sam prilikom gostovanja  reprezentacije BiH u Liježu protiv Belgije po završetku meča čuo od reprezentativca Terzića, tadašnjeg igrača Izviđača: „Joža je car, najbolji trener na svijetu”.

Ekrem Jaganjac, nekadašnji golman Dervente, sarajevske Bosne i omladinske reprezentacije Jugoslavije, svoje prve trenerske uspjehe postiže sa drugoligaškom ekipom iz Bugojna (Iskra). Poslije ga je trenerska profesija odvela na Saudijsko poluostrvo gdje je skoro dvije pune decenije bio trener i selektor u Kataru, te jedno vrijeme i u Saudijskoj Arabiji.  Jaganjac je 1995/96. kao trener u Saudijskoj Arabiji napravio istorijski rezultat i prvi prodor na svjetsku rukometnu scenu i to: za četiri godine dva puta sa seniorima (Japan i Egipat) i dva puta sa juniorima (Turska i Katar). Od 2000-te godine sa reprezentacijom Katara bilježi brojne uspjehe.

Popularni Čarli je predvodio je selekcije  Katara na četiri svjetska prvenstva, a vrijedi svakako spomenuti 16. mjesto na SP za seniore u Portugalu. Poseban uspjeh su srebrena i bronzana medalja na Azijskim igrama. Ostaće zabilježeno velikim slovima devet svjetskih prvenstava selektora Jaganjca.

Derventske rukometaše trenirali su i profesori fizičkog vaspitanja Zlatko Halepović i Marko Bodružić (1973), kao i Božo Dodig. Bogdo Vojnović je nakon završetka sa aktivnim igranjem preuzeo treniranje derventskih rukometaša, a vodio je derventsku ekipu koja je bila najmlađa ekipa u tadašnjoj Drugoj ligi (1975).

Derventskog drugoligaša, uporedo sa aktivnim igranjem, trenirao je i Midhat Pipić, u tandemu sa tehnikom  Boćom Đurovićem. Predhodno je Pipić bio trener mlađih kategorija, a ja ga pamtim i kao svog prvog učitelja u pionirima kluba.

Drago Glavaš je trenerski zanat „ispekao” vodeći žensku ekipu iz Kila (Njemačka). U Derventu se vraća i preuzima juniorsku ekipu sa kojom postiže veoma dobre rezultate, kako u ligi, tako i na republičkim juniorskim takmičenjima. Iako u sjenci svog brata, Drago pravi uspješnu trenersku karijeru  kao trener derventske ekipe koja se takmičila u međurepubličkoj ligi početkom osamdesetih godina. Njegov kafić „Tango” bio je mjesto gdje su se derventski sportaši rado družili i gdje je rukomet uvijek bio glavna tema razgovora.

U radu sa mlađim kategorijama posebno se isticao nekadašnji igrač Rato Dodig, koji je godinama učio derventsku djecu prvim rukometnim koracima, kako u klubu, tako i pri školama gdje je radio kao nastavnik fizičkog vaspitanja.  Rato je uspješno vodio i drugu ekipu kluba koja se takmičila u ligi Sjeveroistočne Bosne (osamdesetih godina), a rezultat njegovog predanog i stručnog rada bila je generacija talentovanih igrača od kojih su mnogi postali prvotimci. Poslije rata bio je nekoliko sezona i trener prvog tima RK Derventa.

Suad Slijepčević  je dugi niz godina vodio derventske juniore, stvorio je jednu izuzetno perspektivnu ekipu, a  bio je pomoćni trener prve ekipe.

Krajem osamdesetih godina, kada se de derventski klub takmičio u drugoligaškom društvu sa ekipama iz Srbije, Vojvodine i BiH,  trenersku funkciju obavljali su Duško Bošković i Zoran Dokić.  Dokić je posljednjih godina uspješno vodio mnoge poznate bosanskohercegovačke prvoligaše: Bosnu, Borac, Zrinjski, ŽRK Katarinu, Slogu, Derventu... 

Josip Glavaš u društvu dvojice kolega, velikih rukometnih stručnjaka: Abasa Arslanagića i Pere Janjića.

Kao istinske ambasadore derventskog rukometa vrijedi spomenuti i još neka igračka imena koja su odlaskom u inostranstvo napravila zavidnu trenersku karijeru :

Živko Kokić je godinama „alfa i omega” rukometa u švedskom gradu Orebru gdje važi za veoma cijenjenog rukometnog stručnjaka. Muhamed Memić je postao trener u Španiji (Barcelona). Edo Delić u Belgiji  bilježi vrijedne uspjehe, najprije kao trener ženske ekipe Femina Visé, sa kojom je bio višestruki prvak i osvajač kupa, zatim ekipe iz Haselta i Melverena, a trenirao je i muške timove: Visé, Union Beynoise i Eupen. Nekadašnje desno krilo našeg kluba, Goran Živković postao je  uspješan trener u Austriji. Samir Andelija je po završetku igračke karijere bio jedan od trenera u šampionskoj ekipi sarajevske Bosne, poslije koje je preuzeo i prvoligaša Olimpik iz glavnog grada. Nekoliko posljednjih godina provodi kao trener u Dohi (Qatar). Branislav Živanić je vodio dobojske rukometne klubove i Maglaj, a karijeru je nastavio u Luksemburgu. Predstavnici derventskog rukometa u njemačkom rukometu bili su i Haris Elezović  (TG Landshut)  i nekadašnji kapiten Zijad Lupić (TV Holz). Boris Kostić prenosio je svoja znanja na rukometne golmane u Njemačkoj. Ovoj listi treba dodati i nekadašnje prvotimce: srednjeg beka  Nebojšu Kljajića i pivotmena Saliha Palu koji su  vodili derventske rukometaše.