Uprava RK Derventa

Za popularnost rukometa u našem gradu nisu bili zaslužni samo igrači, treneri i nadaleko čuvena i brojna derventska publika, već i mnogi vrijedni sportski radnici koji nisu žalili ni vremena, ni truda da pomognu svom klubu kako bi godinama održao zavidan kvalitet, uz masovnost takmičenja kroz razne selekcije. Gotovo je nemoguće nabrojati sve te sportske radnike koji su bili uz klub, vodili računa o njegovoj organizaciji, pronalaženju što boljih uslova za treniranje i igranje utakmica, brinuli o podmlatku kluba i koji su nesebičnim zalaganjem doprinjeli  da rukomet u našem gradu postane sport broj 1.

  U organizacionom smislu, uprava kluba je težila da se klub podigne na jedan kvalitetan nivo, pa se nerijetko kao model uzimala organizacija velikog kluba, kao što je bio Borac, a čiji su rukovodioci dolazili na godišnje skupštine RK Derventa, prenoseći svoja vlastita iskustva. Naša uprava je, isto tako, redovno bila pozivana u Banjaluku. Nešto kasnije slična saradnja je bila uspostavljena sa dobojskom Slogom, a koja je iza sebe je imala i tradiciju jednog od najjačih evropskih klupskih turnira. Ova dva primjera saradnje pokazuju da je derventski klub uvijek težio kvalitetnoj organizaciji i poziciji koja bi mu omogućila mjesto među klubovima saveznog ranga.

    Klub je godinama pronosio slavu našeg grada, a veliki oslonac je imao i u derventskim preduzećima po kojima je naš grad nadaleko bio poznat i priznat. Dok su iza nekih klubova često stajali političari, našem klubu je najbolji oslonac bila podrška domaćih privrednika, ali i korektna saradnja sa derventskom SOFK-om i njenim prvim čovjekom, Pavom Bandićem. Klub je od preduzeća imao pomoć u vidu sponzorstva, njegovi igrači su imali olakšice pri zapošljavanju u nekoj od derventskih firmi, a mogli su i izostati s posla za vrijeme priprema. Nije bila rijetka pojava da su se neki klubovi vezivali samo za jedno ime, pa kada bi ta osoba napustila klub nastajalo bi manje ili veće rasulo. U derventskom klubu otišli bi jedni, došli drugi... ali klub bi uvijek mirno plovio rukometnim vodama. Poseban doprinos su davali igrači koji bi se po završetku karijere uključivali u rad kluba.

    Vjerna derventska publika pratila je svoje ljubimce kako na utakmicama kod kuće, tako i na strani, što je, isto tako, bio pokazatelj da se radilo o velikom klubu. Ovdje posebno treba spomenuti period kada je Derventa igrala utakmice kao domaćin u Bosanskom Brodu, a to nikada nije predstavljalo prepreku navijačima da se odazovu u velikom broju.

   Nesumljivo je najveća zasluga onih koji su bili na čelu uprave kluba, njegovih predsjednika. Među prvima se spominju imena: Fehre Porobića, Murata Grbića, Bore Markovića, Mirka Nožice, a Sreto Nožica je, jednim sasvim novim pristupom u organizaciji i funkconisanju kluba, trasirao put ka jednom modernom i financijski stabilnom klubu. Poslije njega ovu važnu funkciju obavljali su: Luka Gavran, Nedeljko Preradović, Miro Opačak, Pejo Lovrić, Nedžad Osmanagić i Mirko Žunić.

  Za moje najljepše rukometne dane i brojne lijepe uspomene sa rukometnih terena vezana su imena dvojice prvih ljudi kluba: Mire i Peje. Sve ono najljepše što mi se dogodilo u sportu bilo je za mandata ova dva velika čovjeka i  zaljubljenika u rukomet. Miro Opačak je bio vrijedan sportski radnik, precizan i organizovan. Bio je omiljen među igračima, uvijek uz njih kada je bilo najteže. Pejo je bio istaknuti privrednik koji je svojim autoritetom podigao organizaciju kluba na najviši nivo. Redovno je pratio ekipu  na gostovanjima i uvijek znao da motiviše igrače.

     Bilo je još dosta vrijednih ljudi  koji su, svako na svoj način, zastupali interese kluba i pomagali da se obezbjede materijalna sredstva ili učestvovali u organizaciji utakmica, kao što su: Šefko Muftić, Ekrem Hadžović, Boro Radonjić, Ivica Sirovina, Pavo Širić, Tahir Ajanović (čiji Tehnorad je napravio novu ogradu na igralištu),  Duško Srđenović, Osman Seferović, Ibrica Osmanagić, Adem Elezović, Franjo Pudić, Drago Bodružić, Mile Nožica, Draško Odić, Ljerka Bodrožić, Bogdan Đurović, Vladimir Lazić, Đuro Trivanović, Pajo Ćurković, Franjo Begić, Izet Kurtagić, Miloš Tihomirović, Zijo Osmandžiković, Sehab Muratović, Novak Nović, Zdeno Pavličević, Ilija Majstorović...

      Ekipu je redovno na utakmicama pratila i medicinska ekipa, u kojoj su se smjenjivali zdravstveni radnici derventskog Medicinskog centra – doktori: Milica Tanjević, Miro Lastrić, Zlatko Maras, Zdravka Torbica, Mili Komljenović, kao i viši medicinski tehničar Sejdo Đulbić. Znalo se ponekad desiti da, zbog prezauzetosti medicinskog osoblja, ostanemo bez zvaničnog doktora za utakmicu, pa su na tu funkciju uskakali „dobrovoljci”.  Par puta je tu ulogu preuzeo i sam ekonom, Nula. Za to se veže i  jedna anegdota kada se na prvenstvenoj utakmici rukometaša u Tuzli povrijedio igrač Kajasa. Nula, koji je sjedio na klupi kao „ljekar” ekipe obučen u svečano odijelo, ulazi u teren noseći ljekarsku torbu. Podobro je ispraznio mio-sprej sve dok se igrač nije požalio da mu noga počinje trnuti. Po završenoj intervenciji prolazi pokraj tuzlanskih navijača, koji ga pitaju: „Doktore, šta je bilo, jel' šta ozbiljno?”. Nula, gotovo službeno, u prolazu im reče nešto na šatrovačkom što oni nisu razumjeli, ali jesu prokomentarisali: „Aferim, zna im doktor i latinski”. Dešavalo se i da na teren sa doktorskom torbom utrči i Zdeno Pavličević, koji je tada radio u Auto-moto društvu. Dok bi on „pružao pomoć” publika bi dobacivala: „Doktore, promjeni mu svjećice; iznesi ga, prazna mu baterija; oslabile pakne, moj hećime...”.   

      Među onim koji su bili zaduženi za ugodnost putovanja treba istaći uvijek omiljene šofere: od Zorana Buljana, koji je bio profesionalni vozač u Mehanici, zatim Besima Begića iz Unisa, pa do Milkana Tomčića - Cobre, kojeg su svi obožavali i otimali se za mjesto u njegovom „bolidu”. Kao i za naše „doktore”, tako i za  šofere vezane su brojne anegdote. Jednom prilikom, za vrijeme utakmice u Prijedoru, sjedio sam na klupi za rezervne igrače zajedno sa Besimom Begićem, koji je tada bio šofer ekipe. Trener je bio profesor Huso. Derventa gubi, ali u finišu profesor napravi neke taktičke kombinacije i preokrenu rezultat, a ljutita publika mu poče skandirati: „Sijedi šoferu” (profesor je već tada imao sijedu kosu, a nosio je kožnu jaknu, baš u stilu šofera). Naš trener je bio skoncentrisan na igru i nije to primjećivao, sve dok u jednom prekidu nije skontao šta publika skandira, okrenuo se prema klupi i rekao: „Sjedi, Besime!”. Besim će na to, uz smiješak: „Sjedim, bolan, beže. Ne skandiraju to meni, tebi govore”.

         Sve ove lijepe godine derventskog rukometa praćene su i zapisivane novinarskim perom, a vrijedi istaći njihova imena: Slavko Ledić (Sportske novosti), Luka Jelavić (Oslobođenje), Boro Teofilović (Sport), Nikola Jelisić, Ž. Vencl, te Draško Odić, Stipo Brekalo, Fadil Pelesić, Ljerka Bodrožić, Goran Popović i Senad Slijepčević u lokalnim medijima. Pošto je svojevremeno u Vojvodini bilo veliko zanimanje za ovaj sport i posebo utakmice iz Dervente u okviru međurepubličke lige, javljao sam se kao dopisnik iz našeg grada za novosadski „Dnevnik”.

Kako se ne bih sjećao ove slike... Bilo je to u Hotelu “Tamiš” kada smo onoj slavnoj ekipi “Dinama” iz Pančeva uzeli bod (još pamtim rezultat, 19:19).