DERVENTSKIM KORZOM: Asovi čaršije naše (II dio)

Pošto sam godinama, gotovo svakodnevno, pratio derventske rukometaše na treninzima i utakmicama, osjećam obavezu da ovu priču posvetim onima koji nisu svoju rukometnu karijeru krunisali igranjem u prvoligaškim klubovima i za reprezentativne selekcije, ali koji nisu ništa manje, ako ne i više, zaslužni za ugled derventskog rukometa. Po igrama koje su pružali na terenu i poštovanju rukometne publike bili su to asovi čaršije naše.

Derventa je oduvijek vrijedila za pravi sportski „rasadnik” dobrih igrača koji su se vinuli u sam vrh rukometa, ostvarujući zavidne uspjehe i karijere. Nekako u sjeni tih velikih imena ostali su oni mali, veliki igrači koji su na svojim leđima ponijeli sav teret. Dok je prvima pripadala slava, ovi drugi su proslavljali svoj klub bilježeći godinama njegove rezultate kao svoje lične, nošeni i bodreni vjernom publikom, kojoj isto tako pripadaju ogromne zasluge za sve što je klub ostvario u godinama svog postojanja.

Nastavak priče (II dio):

Nedžad Nakić je nekako ostao u sjenci velikih golmanskih imena RK Derventa, ali je njegov doprinos uspjesima derventskog kluba ogroman. A imao je Neđo priliku da ode. Interesovali su se za njega klubovi iz komšiluka, pitao bi nas za savjet znajući unaprijed da bi mu srce „puklo” kada bi Partizanovo igralište zamijenio nekom drugom sportskom arenom. Njegovu požrtvovanost imao je malo koji golman: ulazio je u šut neskrivajući se nikada od snažnih šuteva, zbog kojih je dobio i ne mali broj udaraca loptom u glavu. Na treninzima je bio jedan od najredovnijih, vrijedan i profesionalan. Svi su ga jako voljeli, jer bio je uvijek spreman za šalu, često i na vlastiti račun, a ljutio bi se jedino na samog sebe zbog primljenog gola.

Živko Kokić je bio primjer fer-plej igrača, dežurni igrač na pozicijama ljevorukih. U odbrani se možda i moglo šutirati preko njega, ali pored njega prolaza nije bilo. Njegov vrlo snažan karakter dolazio je do izražaja naročito u momentima kada ekipi nije išlo, on je uvijek nalazio načina da suigračima podigne moral i da ih ohrabri. Žile je imao više nego dobar pregled igre, okretan i spretan u igri, ali skoro da je više volio asistirati drugima nego sam završiti akciju. Nije spadao u igrače koji se često odlučuju na šut, ali svaki njegov šut je bio promišljen i bez improvizacije. Za trenere je bio veoma koristan igrač, jer malo ko je bio tako podoban za realizaciju raznih taktičkih varijanti. Još kao gimnazijalac bio je pozivan da nastupa za omladinsku reprezentaciju BiH.

Sead (Saša) Jegić je bio golman koji bi svojim ulaskom u igru uspijevao unijeti svježinu i preokret, a posebno kada su u pitanju bili sedmerci. Privatno je bio šminker bez premca, a na putovanjima uvijek prisutan tamo gdje je i najveselije. Jedno vrijeme je igrao u Rovinju, čak je nastupio na poziciji desnog beka u Bos. Brodu protiv Dervente kada smo igrali kao domaćini. Željko Nujić, iako vrlo vrijedan i borben, nije imao sreće, jer je konkurencija na mjestu kružnog napadača bila velika pa nikada nije dobio pravu priliku da redovnije zaigra na toj poziciji.

Miralema Husedžinovića i Josipa Pudića, lijeva krila, pratila je ista sudbina: bilo je gotovo nemoguće nametnuti se pored takvog asa kakav je bio Pipić. Obojica su sreću okušali preko Save igrajući za Slavoniju DI. Kako je Jozo bio moj komšija, išao sam ponekad s njim na utakmice u Sl. Brod da ga bodrim. Josip je bio specijalista za lobove i naročito igru po kiši. Karijeru preko Save, ali u Županji, odlučio je da nastavi i Tvrtko Mijatović, srednji bek sa izvanrednim pregledom igre i jako dobar tehničar.

Klub je povremeno nastojao da pojača svoje redove dovođenjem igrača sa strane. Dolazili bi oni i odlazili, a ostajale su domaće nade čekajući svoju pravu šansu. Svi su oni, bez izuzetka, prošli kroz derventsku rukometnu školu. Lista ovih igrača je duga, a spomenuću samo neka imena:

Naser Beganović je svim derventskim trenerima bio glavni džoker. Veliki borac u odbrani, u napadu „djevojka za sve”, igrao je na svim pozicijama, od bekova, pa do pivotmena. Nije se štedio u igri, imao je odličnu saradnju sa saigračima, a njegov učinak za ekipu je uvijek bio veliki. Brano Sirovina je rano stekao status prvotimca i povjerenje trenera nakon odlaska njegovih predhodnika, velikih igrača Čečavca i Memića. Imao je dobar skok i precizan šut iz zgloba, a bio je pouzdan u odbrani. Zvali smo ga „Srna” zbog njegove lakoće da pobjegne u kontru. Pejo Ravlić je imao izuzetnu maštovitost u igri kao srednji bek; Nebojša Kljajić je posjedovao izvanrednu brzinu, jak i precizan šut i bio je izuzetno dinamičan igrač. Nedžad Huseinović Fambalo je bio sigurno najperspektivniji igrač cijele svoje generacije; Zenaid Puho Memić mogao je puno više postići na mjestu kružnog napadača da je imao više vremena za rukomet. Mehmed Ramadanović je igrao pivotmena, imao je odličan osjećaj za postavljanje. Odlično je pravio blok saigračima, vezivao za sebe protivničke igrače, uz to je imao i precizan šut. U odbrani je bio veoma uspješan na središnjoj poziciji. Nebojša Cakić je imao veoma dobru golmansku tehniku, stil modernog i školovanog golmana. Rusmir Lupić je bio igrač koji je mogao igrati na više pozicija i kojeg je krasila borbenost, ali i snaga, pa je zbog toga bio pouzdan u odbrambenim zadacima.

Za razliku od njih, bilo je igrača koji su u rukometne vode ušli nešto kasnije, ali su svojom upornošću i velikim radom postali dobri i pouzdani igrači, kao što su bili Josip Samardžić i Duško Stanojević... Samardžić možda nije imao maštovitost i tehniku Kajase, ni odraz i snagu šuta Mijatovića, ali je jednostavnošću svojih akcija i visokim skokom iznad protivničke odbrane redovno pronalazio put do gola. Pa, ako njegovi golovi nisu bili i najatraktivniji često su bili presudni. Duško Stanojević je bio pivotmen „od granita”, siguran i izuzetno precizan, a neprolazan u odbrani. Lako bi se oslobađao odbrambenih igrača i sa lakoćom prenosio loptu iz ruke u ruku, a svojim blokovima otvarao put bekovima, praveći im prostor za šutiranje.

Ovoj listi mogu se dodati još mnoga rukometna imena o kojim sam pisao i u drugim temama, od Glavaša, Čečavca, Dokića, G. Kokića, Berbića, Delića, Mijatovića, Jaganjca, Boškovića... koji su jedno vrijeme boravili u prvoligašima, ali su veći dio karijere proveli u Derventi, pa do čitave jedne talentovane generacije čiju je perspektivnu karijeru prekinuo rat.

Istoriju derventskog rukometa pisala su velika i mala imena, ali nema velikih i malih igrača – svi su oni bili asovi i doprinjeli da ime njihovog kluba zlatnim slovima ostane zapisano u istoriji sporta našeg grada.