Gdje je rukomet, tu je i Spaho

Za rukometne priče u našem gradu osim igrača bile su vezane i druge ličnosti, koje su, svaka na svoj način, bile prisutne u sportskom životu našeg grada i u njemu ostavile traga.  Jedna od njih, nikad zvanično u derventskom sportu, ali uvijek oko rukometa i rukometaša, bio je i Spaho. Bio sam još dječak kad me je profesor Drago Simić upoznao s njim, negdje u prolazu pored škole Nikola Tesla, predstavivši ga: „Ovo ti je Meho Spaho, redakcija Kupusovog lista.” Ovaj suhonjavi mladić, nakon što je maramicom obrisao krupne naočale, izvadio je jedan papir i sav važan počeo da recituje pjesmicu: 

„U Atini usred Grčke, udaraju naši zvrčke.

Dok udariš dlan od dlan, Grci nula - naši jedan.

Grčki golman travu čupa, odbrana im puna rupa… ”

 Par godina kasnije postaće redovni gost u našoj ulici. Kada je moj brat otišao u Banjaluku da ganja pravo i loptu po Boriku, nikada se kod nas nije znalo kada će uhvatiti malo vremena između predavanja i treninga i pojaviti se na vratima. Jedini pouzdan pokazatelj da će on doći bio je Spaho. Kada bi ga ugledali sa balkona da ide ulicom – znali smo: ako krene lijevo - ide kod Memića, ako skrene desno prema našem ulazu – to je bio dobar znak da Edo stiže iz šehera. Sjeo bi kod nas na balkon… i ne bi se kocka ni istopila u fildžanu, a pojavio bi se Edo iz pravca obdaništa sa sportskom torbom preko ramena.  A kad Spaho ode lijevo, nema habera za nas. U posjeti je Memićima gdje ga na kapiji, mašući repom, prvo dočeka pas Džoni, najčudniji predstavnik čitavog životinjskog carstva. Sa Džonijem Pavlov nikada ne bi uspio u svom eksperimentu, jer je uvijek bio na „praznom akumulatoru”, a refleksi su mu se „palili na kurblu”. Dok teta Raska postavlja ručak, za ne baš malu ekipu, kao „slučajno” zazvoni telefon. Sa druge strane linije predsjednik RK Metaloplastika. Sve se zaustavilo, ni muha se u letu ne čuje, samo Spaho „veze”. A kada bih ga posjetio na njegovom radnom mjestu u Unisu, zaticala bi me ista slika: s druge strane telefonske žice prvi čovjek jugoslovenskog rukometa Snoj ili kako ga je on oslovljavao „čika Janez”, pa trener ženske reprezentacije Samardžija, sportski novinari Nišević i Erceg... uvijek neko važan.

Jedne subote je poranio i na vrata nam donio Sportske novosti, pokazujući članak koji je izašao na zadnjoj strani pod naslovom: „Čekaju mlade”. U njemu se govori o meni kao mladom i perspektivnom rukometnom sudiji koji ima sve šanse za napredovanje.

Nekoliko mjeseci pred Olimpijske igre u Los Anđelesu 1984. godine, onako kao „slučajno”, pojavio se na igralištu u novoj uniformi olimpijaca. Bilo je to u vrijeme kada su se treneri reprezentacija još odlučivali sa kakvim će ekipama nastupiti, a mi ne možemo da se načudimo kako naš Spaho već ima zvaničnu olimpijsku uniformu. Kao maneken defiluje pred nama govoreći : „Sudbina, ljudi, to vam je sudbina.” I zaista, poslije par mjeseci gledamo na televiziji otvaranje olimpijskih igara, svi reprezentativci u uniformi koju je derventski maneken već ranije promovisao na našem igralištu. Jedne ljetne večeri, u porečkoj Plavoj Laguni, nađoh se u društvu reprezentativki iz beogradskog Radničkog. U brojnim rukometnim pričama, nezabilazno je bilo Spahino ime. Na prijenosima rukometnih utakmica, dešavalo bi se da bi, slučajno ili ne, u gro kadru ugledali nama dobro znanu facu. Pred olimpijadu u Sarajevu vidjeli smo ga kako ulazi u voz zajedno sa članovima jugoslovenske delegacije predvođene B. Mikulićem. Jedva smo čekali jutarnju kafu u Žabi da ga pohvalimo, ali i bocnemo kako je „imao vezu kod režisera”.

 Bio je zaposlen u Unisu. Desilo se da je jednom stala proizvodnja na jednoj od linija u derventskoj tvornici cijevi. Nije se nikako mogao nabaviti potrebni dio kako bi se proizvodnja nastavila. Spaho je ponudio direktoru, kojeg je od milja oslovljavao sa „Vili Brant”, da riješi problem. Odlazi u Zagreb, ni manje ni više, nego u kabinet predsjednika Sabora, Jure Bilića… I nedugo zatim, proradi proizvodna traka u Unisu. On to samo kratko i uz osmjeh prokomentarisa: „Sudbina!”. Sudbina je vjerovatno i to što je i po dva mjeseca prije drugih dolazio do najnanovijih muzičkih ploča (The Beatles, Bijelo dugme…), koje se još nisu bile ni pojavile u našim prodavnicama. Treba istaći i njegovu humanu stranu kada bi pomagao da se nabavi neki lijek ili oko liječenja u drugom gradu.

 Živio je na Trnu u skromnoj roditeljskoj kući. Jednom prilikom bio sam počašćen pozivom na ručak, što bi u žargonu rekli hadžijskim, sa čak tri pečena pileta. Znao sam da se iza toga krije nešto važno. Pokazao mi je pismo što je dobio od „Janeza”, zatim je izvadio medalju Italijanskog rukometnog saveza sa ugraviranim njegovim imenom i popratnim pismom. Dok sam pregledao fotografije sa prvenstva iz Rima, izvadio je i teleks Portugalske rukometne federacije (ne znam šta je pisalo, ali je glasilo na njegovo ime). Rekao je da ovo samo meni pokazuje u povjerenju, jer: „Ljudi su zavidni, a ja ovo  mogu podijeliti samo sa onim koga smatram dobrim prijateljem.” Sutradan, vraćajući se sa sajma, mama mi donese novi broj Derventskog lista. Po običaju, prvo otvaram sportsku rubriku i ugledah njegovu sliku iznad koje je pisalo: „Gdje je rukomet, tu je Spaho”. Dok su ga na derventskom korzu svi hvalili u vezi pomenutog članka, jedino ja nađoh primjedbu da je mogao malo „odvaditi” kada je pomenuo da je dvadesetoosmogodišnjak. U odlasku mi je dobacio: „Dobro je ti što pojedeš tri pileta, sve moraš da primjetiš.” 

Godine ga nisu mijenjale, uvijek je „plivao leđno” i kretao se u sportskim krugovima. Samo je nekadašnje slike sa omiljenom mu rukometašicom Cecom, Janezom, Argusom, Jezdom… zamjenjivao onima sa skijaškom familijom Kostelić ili klizačicom Hegel. Živio je u Čakovcu, dobro situiran, samo se ponekad sa susjedima znao sporiti oko bespravno podignutih garaža, zidova i nastrešnica. Animirao je čak i svoje veze na televiziji, pa kad sam ga upitao kako se završila ta saga sa susjedima, u stilu „urednika redakcije Kupusovog lista” odgovorio mi je:  „Zovu me cunami, otpuh’o sam im sve te zidove i nastrešnice. Sudbina, moj Damire.” Sudbina je, eto, htjela da nam to bude i zadnji susret.