Odrastali smo bez kompjutera,
interneta, video-igara, nisu nas vodili nutricionistima, psiholozima,
pedagozima, ali nismo bili ni nesretniji, ni nezadovoljniji od današnjih mladih.
Mi smo lopte kupovali u Jugoplastici i trčeći za njima, do besvijesti,
razgazivali svoje prve šangajke, romovke i pume. Koljena su nam, uglavnom, bila
u ranama, na njima se bijelio penicilin prašak ili su se zelenila od trave, dok
su nam se noge plavile od udaraca. Na svježu ranu lijepili bi list bokvice da
zaustavi krvarenje ili bi otrčali do kuće da nam tamo dezinfikuju rakijom
prepečenicom.
Pili smo svi „prirodnu”
derventsku vodu iz jedne iste flaše, čak i poslije zelenih zerdelija i šljiva
koje bi neko u zavrnutoj majici donio iz komšijske bašte, ali niko zbog toga
nije bio bolesniji. Kako je moja generacija rasla u sretna vremena, u kućama
smo imali pune zdjele voća, posebno onog sezonskog. Međutim, svo to voće nije
imalo slast kao ono što smo krišom brali po komšijskim baštama. Ponekad se
trebalo poslužiti i dovitljivošću, jer to nije uvijek bila laka zadaća.
Najmlađi i najslađi među nama je bio Adem – Žaba, pa smo se često koristili
njegovom simpatičnošću da bi udobrovoljili komšije, a on bi tu ulogu odvažno
prihvatio. I kao da mi je i sad pred očima slika njegovog umiljatog lika, kada
smo ga poslali po šljive: „Čika Ćerime, poslala me mama i pita šljiva za pitu
bjelopitu”. Dok smo mi, skriveni na
sigurnom, posmatrali scenu, naš hrabri Žaba vraćao sa kesom punom šljiva.
Mi, djeca iz ulica Mladena
Stojanovića i Ilije Grbića, rasli smo na rukometnom igralištu, ali smo se
loptali i izvan njegovih ograda, odmjeravajući snagu sa vršnjacima iz susjednih
ulica. Lagali bi, kad bi rekli da smo bili zlatni. Svjedočili su o tome „zijani” u
okolnim cvjetnjacima i baštama, a ponekad smo, da bi odobrovoljili starije što
su nas ružili, k'o fol „popravljali” polomljene ruže. Ponekad smo jedva skrivali suze
zbog upropaštenog novog dresa pozelenjelog od paradajza, koji nam se ispriječio
na putu dok smo izvlačili loptu.
Dok nije napravljeno obdanište igrali smo
lopte na travi uz tamošnji potok. Probijali smo se ižarenih nogu da dohvatimo loptu iz vode,
svađali što je neko „koristio gužvu” da, kradom, za
jednu stopu suzi gol, prepirali se je li ruka bila uz tijelo… I sa prvim mrakom
se igrali razlaza jedva čekajući sutrašnji povratak iz škole i napisanu zadaću,
pa da se ponovo družimo.
Na samoj ulici ispred igrališta znali smo
razbaciti „na male golove”. Onaj ko je kasnio, znao bi uzviknuti: „Stojte, ko je tuj osnov'o
loptu bez mene”, pri tom aludirajući na mladog
milicionera, kome se jednom naša
lopta našla u rukama dok je prolazio ulicom, pa nas je, onako strogo,
priupitao: „Ko je tuj osnov’o loptu?”
U vrijeme kada su Kićanović, Slavnić,
Delibašić, Dalipagić, Ćosić i ostali harali svjetskom košarkom, podigli smo i mi koš na
zelenoj površini ispred zgrada kod igrališta. Međutim, narandžasta „Tigrova” lopta
često bi odskakutala preko ograde i polomila najljepše ruže u gradu, one u cvjetnjaku teta Anke.
Poslije Olimpijade u Minhenu najveći sportski
uzor bio nam je zlatni golman Arslanagić. Čak je i on to spomenuo u, omiljenom
nam, časopisu Eureka. Rekao je kako su klinci iz Dervente izmislili novu igru
koja se zvala „Igrajmo se Abasa”. Ta igra, nas malih Dervenćana,
sastojala se u tome da jedan od nas oponaša najboljeg golmana svijeta, a drugi
pucaju loptom iz svih pozicija, u nedogled...
Kada je Nula postao oružar rukometnog kluba igralište je zablistalo, bez ijedne
travke i opuška. I mi smo mu pomagali da isto ostane uredno i čisto pred
utakmice, pa smo za svoje loptačke aktivnosti koristili okolne, improvizovane
terene. Zauzvrat, kad prođe utakmica, dobijali bi kožnu loptu da se s njom
igramo na najpoznatijem gradskom igralištu.
A od Dželinjaka do Jasenaka, od Caparika do
Omeragića… igralo se vazda na velike i male golove, zakucavalo i pogađalo u koš
„bez kosti”, igralo se odbojke, srede, glavare, badmintona i stonog tenisa. Čak
su i ulice međusobno odmjeravale snagu u fudbalu i basketu, a moja je bila prva
koja je organizovala turnir ulica u rukometu. U finalu je naša ekipa (Haris, Edo, Šepo,
Jozo, Sutko, Tule i ostali, tada aktivni rukometaši) izgubila od „mađioničara sa
Rampe”, predvođenim, tada izvrsnim, Šabom. Po
završetku njihov „tehniko”, Miralem Šifin, odbija da primi prvu nagradu - rukometnu
loptu. Insistirao je da se njegovoj ekipi za prvo mjesto uruči druga nagrada –
velika bombonjera, a koju su slatko spucali još na terenu.
Tada smo slušali Balaševićeve „Neke nove klince”, vjerujući da od nas nema „novijih”, al' u
ulicama Mladena Stojanovića i Ilije Grbića danas za loptom jurcaju neka druga
djeca...
autor teksta © D. Delić Dačo
Nema komentara:
Objavi komentar