Kad Ukrina zamiriše

I sad se vraćam onom stazom starom,
al’ kao nekad nije isto sve…

Iako su se vremenom mnoge stvari promjenile, zelena i tiha Ukrina je mjesto gdje, u toplim ljetnim mjesecima, mnogi Dervenćani pristigli u rodni kraj, najradije provode svoje vrijeme. Pred kraj dana, kada sunce iza obronaka Motajice počne ostavljati svoj crvenkasti trag, sportaši nađu vremena da poigraju lopte. A noći pod zvjezdanim nebom najljepše su kada su provedene u društvu u nekom od kafića gdje se okuplja čaršijska raja.

Na ljetnim vrućinama najljepše je poraniti na Ukrinu i tada možete dugo i sa uživanjem gustirati ovaj prizor sa slike. I sada, gledajući ovu sliku, mogu nekako dočarati tu ljepotu i tišinu, al’ onaj miris Ukrine možete osjetiti tek kada ste u njenoj blizini... jer, čim se uhvatite prvog asfalta, on nestane i vraća se tek kada ponovo prošetate uz njene plićake. Voda mirna, kao da ne otiče, po njoj prosuti bijeli cvjetovi poput onih maslačkovih... Tamo negdje iznad vrba što se preslikavaju u zelenoj vodi, s vremena na vrijeme, iskoči riba i poremeti usnulu površinu...

Mi smo dečki kaj pijemo stoječki, đe je dobra klapa more i sjedečki…

Nema sevdaha samo u pjesmi. Kada naš Barba Meho priča, onda je i njegovo kazivanje protkano sevdahom. Njegove priče su uvijek interesantne, čak i kad govori o smokvama koje su izmrzle te zime u njegovoj bašči, pa više ne donose plodove... o harbonosima za koje više nema snage da ih sam izvlači iz Ukrine.... ili kada priča o jesenjoj magli nad Ukrinom koju nekad “ni sikirom ne možeš sjeći”...

Prisutan je stalno na plaži, ali diskretan i jednostavan, baš kao i njegova priča koja je spontana i iskrena, a ostaje uvijek u sjećanju. Nađe vremena da svakom kaže koju riječ, ponešto ispriča, a njegova merhametluk i dobrota idu dotle da svojoj raji neće ni da naplati vožnju čamcem (sreća, pa niko za to ne haje i uvijek se plati).
« Ma, ne možes ti ljeti zaspati po noći. Prave buku do kasno u noć. Ma, ovi mladi… što dolaze da se mrijeste po Patkovači », reći će u šali Barba.

A kad sjedne u svoj kajak i sa elegancijom napravi par zaveslaja... to je prizor što ni oči prisutnih, ni objektivi ne propuštaju.

Na Ukrini se roštilja, «okrene» se i janje, pravi čorbanac, pa opet roštilja, u pauzi dolaze pečenjci i lubenica… I ništa slađe nego izvući hladno pivo iz brzaka. A redovno se neko od « dežurnih » ribara pobrine da donese ponekog klena ili škobalja.



Jedna lasta čini ljeto! Skok za antologiju - bio je to glavom i bradom (sijedom) Izet Đuzel, akademski slikar iz našeg grada. Obećaje reprizu narednog ljeta.

Povratak otpisanih: već par godina zaredom, koncem jula, derventski rukometaši i fudbaleri okupe se da pokažu da još nisu zaboravili igrati lopte i da im još uvijek gode aplauzi i dobacivanja sa tribina. Na slici: veterani „Tekstilca“ .

Svake godine, « IMIC Zajedno - multireligijski i interkulturni centar, udruženje koje djeluje u Derventi danas, a istovremeno nastoji da istakne i sav onaj sjaj koji je nekadašnja Derventa imala, pripremi nam bogate kulturne i umjetničke sadržaje, kao što je ova izložba knjiga o Derventi, o Dervenćanima i knjiga koje su napisali ljudi iz našeg grada.

Izložba slika je bila posebno bogata, a obuhvatala je djela čiji su autori: Izet Đuzel, Narcis Kantardžić, Jelena Bardak, Hajrudin i Aladin Pelesić, pok. Nihad Hadzihasanović, Bogdan Milojević, Saša Bogdan, Drago Handanović, Selver Džonlagić, Miroslav Suhaj, Tahir Muratović i drugi.

Kad je društvo raspoloženo, uvijek se nađu harmonika i gitara.

Derventski sportaši, uz legendu Arslanagića, u kafiću "Vagabond".



I nikom nije ljepše neg’ je nam, samo da je ’vako svaki dan…