Pirgo Maaajka: vanzemaljci protiv prikaza

Smatra se da su vanzemaljce izmislili zapadnjaci kako bi zabavili narod. Samo, ako su se ikada prekosvemirski pomorci otisnuli na putovanje ka plavoj planeti, mi im sigurno nismo bili interesantni. Pretpostavljam, jer ja nikad nisam doživio da neko uđe u Amirov kafić i, sav u behutu, počne da se kune kako je svojim očima vidio nepoznati leteći objekat iznad Vrela, koji se izgubio u pravcu rezervoara za vodu... ili da, na zidu preko puta Zelenare, slušam svjedočenje nekog ribara kako je te večeri na Žirovini sva trava bila spaljena u pravilnim krugovima, a na stotine vrana je, u istom trenu, poletjelo sa stoljetnih hrastova Porobića šume... ili kako su u parku na Vagi primjetili nešto nalik insanu, koje se u momentu kada je Omer prošao i zasvirao frulu, izgubilo u ljubičastoj svjetlosti, tamo gdje je nekad bio stari, drveni most...

Nisu nama dolazili vanzemaljci, al’ mi smo zato imali prikaze o kojima su svi pričali. Nikad ih niko nije vidio, a vazda se govorilo: „Vidi ga, isti prikaza”, niti su ostavljali ikakve tragove, ali je o njima narod pričao sa strahopoštovanjem.

            Za prikaze sam prvi put čuo još kao dijete, kada sam provodio bezbrižne dane u Capariku. U neko doba noći, dok je pucketala kafa u starom šišu na šporetu moje nene, a ja, s užitkom, jeo komad stambolke, tek izvađene iz rerne.... palo mi je na pamet da se vratim kući. I bezuspješno su me ubjeđivali da u ovaj vakat više niko ne hoda po dunjaluku, da su i tvorničari davno prošli...  Ništa nije pomagalo, sve dok mi ne spomenuše prikaze koje, baš sada, počinju da izlaze i prepadaju narod. Pa, krenuše priče: kako su, tamo negdje pri kraju mezarluka, prikaze prepale Muju dok se vrać’o iz druge iz Komunalca, pa kako su zatjerale Dragicu Fricovu kod potoka što ide od Strelišta... I nije sirota Dragica ni stigla do kuće, a ja sam već zaspao, što od umora, što od straha od prikaza.

            Kad sam malo porastao, okuražio sam se otići sam po mraku do tetke po mlijeko. Valjalo je preći preko drvenog mosta na potoku kraj starog Rada, gdje je poslije nikla „Kineska četvrt”, a koji je vodio prema autobuskoj stanici. A pričalo se da su tamo mnogi vidjeli prikaze. Uspeo sam se u trku stepenicama do posljednjeg sprata, zaustavivši se samo da predahnem, kad ugledah: stariji čovjek s tamnom kapom, neobrijana lica, u dugačkom crnom šinjelu, penje se ljestvama na tavan. Stadoh kao ukopan, ali srećom, otvoriše se vrata susjednog stana i pojavi se čika Sejo Vejsilović i smješkajući mi reče: „Ne boj se, to je naš Dumonja, ide pajkit na tavan”.  

Našeg komšiju Pirgu pitali smo zašto uvijek pjeva, najčešće Kvaku, kada se kasno noću vraća kući pored Partizanovog igrališta. Pirgo Maaajka se pravdao da to radi iz straha, jer je svojim očima na igralištu vidio „prikaze, dobre vile i bijele zecove”, tvrdeći da je to zato što su tu, na mjestu gdje su bile stare svlačionice, prvobitno bili mezarluci. A mi bi sutradan bezuspješno pretraživali to mjesto, ne bi li nabasali na kakav trag koji bi ukazivao da prikaze zaista postoje. Razočarani što smo još jednom ostali bez dokaza, lijeno i nevoljko, s rukama u praznim džepovima, koračali bi ulicom. Pojavio bi se odnekud i Staško koga smo se svi nekako bojali, ali ipak mu pružali ruku, pitajući ga da pogodi koliko imamo godina. Na to bi on, iz prve, promucao: „Ddddevet”, pa  iz svoje pletene košarice, pokrevene čistom kuhinjskom krpom koja je mirisala na  „Plavi radion”, vadio kiflice ili šape da nas počasti. 

A šta tek reći za prikaze kod stare kuće u ulici Zdravke Čelara, tik do kuće Ankice Rare. E, tu ni hrabriji iz ulice nisu išli. Radije smo rizikovali da šmugnemo ispred nosa „Beštani” kad bi se igrali žandara i lopova, nego da, kraj guste zove uz staru kuću, tražimo prečicu i padnemo u ruke... prikazama. Tamo niko nije išao ni po cijenu da bude uhvaćen kao „lopov” i da mora da pređe u omraženu grupu „žandara”.

Posljedni put sam čuo da je neko spomenuo prikaze par godina prije rata. Na igralište je došao Ićo, blijed k'o krpa, tražeći Prdeka. „Izaće Mirsadu prikaze na nos”, veli naš Ićo i nastavi: „Zasp'o ja k'o klada poslije posla, a Prdeku, baš tad, palo na pamet da glumi prikazu. Riknu k'o lav, a prozor mi širom otvoren. Evo… i sad mi se ruke tresu”.

Eh, gdje li su sada one naše prikaze? Da ih ne pokupiše oni vanzemaljci što ih izmisliše zapadnjaci, pa sad po Marsu „pripadaju” narod? A šta će, bolan, prikaze na Marsu kad tamo nema ni potoka, ni žbunja uz mezarluke, ni mračnih tavana?

 Ako se ne vrate prikaze, čime će se hraniti neiscrpna dječja mašta?

autor teksta ©  D. Delić Dačo