Priča o konobaru Šicku

(Sjećanje na Nusreta Kunića)

Svakog ljeta kada, poslije jurnjave auto-džadama, krenem trećom brzinom krivinama od Rafinerije u Bosanskom Brodu prema rodnom gradu, kad auto uspori, a otkucaji srca ubrzaju u vratnoj žili, jedna me misao bolno probode. Rekoše mi da su baš na ovom putu, usred ratnog vihora, posljednji put vidjeli Šicka, kada se svojim motorom zaputio u pravcu Dervente.

Raziđosmo se na brzinu onog nesretnog aprila. Ne pamtim rekoh li mu išta, osim: „Čuvaj se”! A znali smo se dugo.

Kao da ga i sad vidim u „3 fenjera”, probija se između stolova kao hobotnica. Reklo bi se da ima deset ruku, a ne deset prstiju. Tanjiri su naredani na sprat i dok se zadivljeni gosti čude njegovoj virtuoznosti, on zastaje na pola puta, ubaci „u rikverc” i... natraške do šanka po zaboravljenu pepeljaru. Kako nas je samo nasmijavao svojim gafovima kada bi, vraćajući kusur, stavio novčić na sredinu dlana. Potom bi učinio jedan gotovo neprimjetan pokret, a novčić bi iskočio kao katapultiran. Ili, kad bi nam donio račun na kojem je, iz zezanja, dopisao „app”, znajući da ćemo biti znatiželjni, pa bi nam uz osmijeh objašnjavao da to znači „ako prođe, prođe”.

Govorili smo da je, dok je radio u „Žabi”, pravio najbolju kafu i kapučino u čaršiji. Samo se jednom našao jedan gradski mangup, ne znam da li u inat nama ili njemu, da kaže kako je kafa „nikakva” i da nema dovoljno šlaga. Bez riječi je vratio i donio novu sa puno šlaga, napravljenu od toza predhodne. „E, ova je dobra, ovako treba svaki put”, pohvalio ga je dotični, našto nam Šicko namignu, zahvaljujući se gostu  riječima da će se potruditi i ubuduće.

Poslije je otišao u Banja Luku i radio u Akinom kafiću „No 1” u Zanatskom centru, gdje smo, i zbog njega i zbog Ake, rado navraćali. Jurio bi kao da u njemu ima sto hiljada volti, čas za šankom sprema piće, čas za stolom poslužuje. Navrati do našeg stola, na brzinu ispriča neki vic obavezno ostavljajući u pepeljari cigaru. Navraća da povuče dim – da nas posjeti da je s nama. Zabavljao je ne samo svoje goste, već i one iz susjedne ćevabdžinice. Kao slučajno, u najvećoj gužvi, ispustio bi praznu tacnu koja bi pri udaru od tlo odjeknula kao zvono.  

Ako bi slučajno aparat za kafu zatajio, donosio bi, za svoju raju iz Dervente, kafu iz susjednog kafića. Nikada mu nisam mogao platiti piće, pa sam jednom odlučio da kafu prvo popijem u susjednom kafiću „987”, a poslije navratim kod njega da se ispričam. Popijem svoju kafu, prelistam usput sportsku štampu, pozovem konobara da platim, koji me isprati sa: „Doviđenja, plaćeno je. Šicko časti”.

Često je navraćao u Derventu. Znao bi me nazvati da dolazi busom, da ga sačekam, pa da popijemo kafu u „Žabi”. Oko podne pozvoni mi telefon: „Eto, zasp'o, proful'o Derventu, probudiše me u Beogradu. Nego, eto mene sutra u Derventi”. Sutradan me opet nazvao, ali iz Banja Luke. Opet zaspao i ... profulao Derventu.

U Akinom kafiću redovno su se okupljali Borčevi rukometaši. Nije bilo primjerno da sportaši piju, naročito ne u prisustvu tadašnjeg trenera Glavaša, pa se naručivao sok  od marelice. Samo, poslije tih Šickovih „marelica”, mijenjalo se raspoloženje, poneki bi i zateturali, a poneki  pali i u sevdah.

Kada sam na fakultetu polagao prijemni ispit, spavao sam kod njega. Čekam ga u kafiću dok završi račune. Kasno je, gradski autobusi više ne voze. Uzima telefon i zove. Pretpostavljao sam da naručuje taksi. Na moje iznenađenje, umjesto taksija, pojavljuje se kombi hitne pomoći,  koji nas prebacuje do njegovog stana.

Svakog ljeta prođem ovu dionicu puta. Uvijek me ista misao muči. Kad bih bar znao pod kojim grumenom crne zemlje leži...

Derventsko korzo (grafika I. Djuzel) i pogled na kafic "Zaba"