Rukomet: "Stranci" u gradu na Ukrini

Lijepe stranice istorije derventskog rukometa pisala su i poznata rukometna imena koja nisu rođeni Dervenćani, niti su ponikli u derventskom klubu. Jednu ili više sezona su branili boje Dervente, neki su u našem gradu i ostali, a neki čak i postali derventski zetovi.

Iako je svojevremeno RK Derventa važio za „filijalu” banjalučkog Borca (Arslanagić, Vojnović, Čečavac, Delić i Mijatović), pojedini su Borčevi igrači, zbog jake konkurencije u jednom od naših  najjačih prvoligaša, dolazili igrati u grad na Ukrini.

Pero Janjić je bio trener šampionske ekipe Borca, ali mu to nije smetalo da nedjeljom zaigra za Derventu. Sjećam se kada bi prepune tribine Partizanovog stadiona nestrpljivo čekale kada će popularni Jakara, „pet do jedanaest”, izaći doslovno iz auta na teren dočekan gromoglasnim aplauzom. Janjić je bio bek kraj čijeg imena su u novinskim izvještajima često bile dvocifrene brojke kada se radilo o broju postignutih golova. U junu 1973. godine u prvenstvenoj utakmici protiv Prijedora postigao je čak 17 golova. 

Jedan od najboljih kružnih napadača koji je igrao za Derventu bio je Nenad Tuzlić - Tuzla. Tuzlić je imao savršenu tehniku, ali i nesreću da igra u Borcu u vrijeme  legendarnog Popovića. Profesionalac od glave do pete kojem smo mi, klinci sa igrališta, često asistirali kada bi ujutro samoinicijativno vježbao na igralištu. Pripadao je generaciji derventskih rukometaša koja je izborila ulazak u Drugu saveznu ligu.

1973. godine u Derventu, kao pojačanje, stiže još jedan igrač Borca - Nikola Braco Pavlišin.  Iako je igrao kratko, ostavio je upečatljiv trag u derventskom rukometu. Prije njega, za Derventu je igrao i  Ranko Petrović – Petrona.

Od Banjalučana se poslije u našem gradu obreo i Viktor Anušić, vrsni bek, zavidne prvoligaške i internacionalne karijere i veoma cijenjen od strane derventske publike. Dervenćani ga pamte još iz vremena kada su se sa Mladosti borili za prvu poziciju u Republičkoj ligi. Ovaj izuzetno drag čovjek, sportaš od glave do pete, branio je boje Dervente u sezoni 1979/80.  

U derventski drugoligaš kao pojačanja iz grada na Vrbasu dolaze srednji bek Muriz Alijagić i pivotmen Dragan Jelić. Alijagić je u dva navrata bio registrovan za Derventu: 1977. i  ponovo 1981. godine. Osim što su pomenuta dvojica ostali upamćeni kao dobri igrači, ostali su zapamćeni i po svojoj duhovitosti.  Pamte se njihovi „biseri” sa putovanja, kao npr. sa večere u hotelu Palas u Beogradu kada šef sale predloži za kraj večere kolač „srneća leđa”. „Mojne mi tih srnećih leđa, šefe, sad sam ukin'o dvije šnicle, ja bi’ radije nešto da zasladim” – oglasi se Muki. Ili... kada bi nas Jela pred neku utakmicu tješio: „Šta se bojite te ekipe, znam im ja trenera – on je takav stručnjak da kad bi mu dali goluba prevrtača da trenira, golub bi za mjesec dana zaboravio da se prevrće”.    

Derventa je poslije tražila pojačanja među Brođanima, s obje strane Save. Ljevoruki Antun Tone Lozert ostao je u pamćenju kao velika dobričina i veoma zahvalan i cijenjen igrač. Bio je u pravom smislu pojačanje za ekipu Dervente koja je tražila svoje mjesto u drugoligaškom društvu. Ostaje lijepo sjećanje na jednog fer igrača, koji je srcem igrao za susjede  iz Dervente. Krasili su ga kvaliteti dobrog tehničara, koristan kako na desnom krilu, tako i na beku, a uvijek je imao adekvatno rješenje kada bi se našao pred protivničkom odbranom. Godinama poslije rado bi se odazivao na pozive za susrete veterana.

1978/79. godine, kao pojačanje iz Bos. Broda, doveden je bek Željko Rubil i bila je to sezona u kojoj derventski rukometaši ostvaruju najuspješniji plasman u povijesti kluba. Boje derventskog kluba branio i vrsni tehničar,  srednji bek Senad Baranja (sezona 1980/81.), a sezonu kasnije  „u paketu” su došli tadašnji igrači Slavonije DI: golman Mlinar Berislav (inače iz Premiuma), desni bek Franjo Pavičić - Dasa i desno krilo Đino Grgić (nekadašnji igrač Premiuma i derventski zet). Derventa se tada takmičila u Prvoj „B” saveznoj ligi. Trener je jedno vrijeme bio i prof. Franjo Tomac, zvani Mališa. Ostaće upamćeno da je to bio jedini trener koji je vodio naše rukometaše, a nije živio u Derventi. Dodao bih tu i ranije pomenute igrače Pipića i Omanovića, koji su Derventu prihvatili kao svoj grad.

Kajasa, Rubil, Pipić... samo su neka od imena što su došla kao pojačanja u Derventu.

Razmjena igrača na relaciji Derventa-Doboj je išla u dva smjera: sredinom sedamdesetih u Doboj odlaze trener Jusufbegović i igrači Mojika Pesah i Branislav Živanić, a poslije i Duško Bošković. Ostaće u pamćenju slavna ekipa Sloge koju su predvodili:  trener Josip Glavaš, igrači Zoran Dokić, Goran Kokić i Muhamed Memić. Za Derventu je igrao Duško Pavlović, a zatim i miljenik derventske publike Bogdan Janjušević (1978/79.), zvani Pajo, koji će ostati u sjećanju derventskoj publici kao igrač sa strane koji je najviše izgarao za derventskog drugoligaša. Krajem osamdesetih  došao je i pivotmen Dragan Čačić, a devedesetih godina i Željko Katavić. Jedan naročito dobar rukometaš iz Doboja, Goran Živković - Švabo, stiže u naš grad gdje ostaje da radi i zasniva porodicu.  

Krajem sedamdesetih godina gotovo je sve iznenadila vijest da bi redove derventskih rukometaša mogao da pojača rukometaš iz Zenice, Zoran Kajasa. To se činilo pomalo nevjerovatnim, jer znalo se da se Zoran dokazao odličnim igrama u dresu omladinske reprezentacije Jugoslavije i da je bio „na meti” mnogih prvoligaških klubova. Ovaj izvanredni tehničar i šuter ostaće u pamćenju derventskim navijačima po svojim skok-šutevima preko protivničke zone, bravuroznim fintama i asistencijama, preciznim šutevima... Zoka je ponekad znao odigrati i za „raju sa klupe”: svojim fintama bi trznuo pola odbrane, protivničkog igrača bi odvukao na drugu stranu (derventskim žargonom rečeno: „poslao ga po ćevape”), zona bi pukla u širini od dva metra...  a on bi samo udario loptom o zemlju i sa smiješkom se okrenuo prema klupi,  gdje bi rezervni igrači već „padali” od smijeha... Zoran je karijeru nastavio u Austriji, a danas živi u Americi.